Nisam ti umio reći,
ali tog dana
u meni je
sve stalo,
progutala me
crna rupa,
postao sam
nebeska
prašina,
ne znam ni ja
što se zbilo,
ali znam da
više ništa
čovječe u meni
ostalo nije,
postao sam vlastiti
stranac
koji beznadežno luta
u potrazi za nečim
što nikad naći neće.
Bilo je lakše otići,
skrivati se u vlastitoj sjeni,
gutati,
pljuvati,
psovati
vlastite muke,
negdje u daljini,
daleko od tvojih
sanjivih očiju.
Jebeš ga,
jebeš i mene
i moje strahove
zbog kojih sam ti
uvijek korak dalje,
jebeš i sve svjetove
i cijeli kosmos i
sve ljude,
sve ruke,
oči,
usne,
kad sam gnjida,
papak i svjetska kukavica,
izdajica vlastitih ideala.
Nemoćan sam bez tebe,
prazniji od rupe bezdana,
hladniji od Sibira
i Antarika.
Ne umijem i nikada neću
strahovima na kraj stati,
koliko god me gurali naprijed,
uvijek ću ostati
hulja posljednja.
Jebeš ga,
oprostiti ćeš ti meni
do sljedećeg punog mjeseca,
ali nije u tome poenta,
volio bih da sam umio
kraj tebe smiriti
sve svoje nemire,
zašuškati ih negdje i nikad više se
ne susresti s njima,
volio bih da sam dopustio
tvojim očima
da me ispune cijeloga
i ne naprave mjesta ni za kog
druga,
da tugu u kut stjeraju
i izbrišu sva moja ludila.
Volio bih,
ali strepnja me pojela.
Jebeš ga.
