sjeti se
Pogledaj me u oči i reci da me mrziš, kad si već za to zapela.
Proklinji me, psuj. Sijeci riječima. Bičuj pogledima. Šamaraj dlanovima.
Ostavljaj tragove mržnje po mojim obrazima. Vještim pokretima, zadri mi u kožu dugim noktima.
Reci da me mržiš, a onda se sjeti svega.
Sjeti se naših nezavršenih razgovora. Dok sjedimo na krovu obrušene zgrade, ti mi pričaš o sitnicama, beskonačnosti i ljudima.
Pričaš mi o svojim snovima. O nečijim neprežaljenim ljubavima. Tebi posebnim trenutcima.
Sjeti kako si me samo gledala dok smo plesali obasjani mjesečinom ili ipak bolje, sjeti se kako sam ja tebe gledao.
Sjeti se dugih šetnji kraj Viteških dućana, neprospavanih noći, sjeti se mojih riječi upućenih tebi.
Naših poljubaca, milih dodira i nevinih pogleda. Sjeti se naših dječijih osmijeha, lažnih prepirki i nemogućih lutanja
Sjeti se vremena kad sam te zvao svojom. Kada sam ti rekao da je vazduh vječito utapanje u poređenju sa tobom koja si me i poslije gotovo neživog stanja mogla oživjeti.
Sjeti se onoga što sam ti posvetio, jer si ti o tome uvijek neumorno pričala.
Željela si da ti neko posveti grafit, ja sam ti ga dao.
Sjeti se svega, a onda me pogledaj i iz dna duše ispusti jedno iskreno mrzim te, ako možeš, malena.
