Kradljivac mog srca

2. poglavlje- Je l vi to meni prijetite?

                Erik je podigao svoj kovčeg s pokretne trake i zaputio se prema izlazu iz zračne luke. Pričekao je taxi pa predao adresu apartmana koji je rezervirao za svoj boravak u tom gradu. Naslonio se na hladno prozorsko staklo i stao promatrati grad obavijen tmurnim oblacima i kišom koji je prolazio pokraj njega.

Nesanica. Kronična. Pitao se koliko će još moći tako funkcionirati. Možda je to imalo kakve veze s njegovom savješću. Možda mu to nije dalo da sklopi oči i uhvati bar malo sna. Možda je sve to napokon dolazilo na naplatu.

Šteta. Nitko nikada nije spomenuo da takav život na rubu zakona nije lak. Nitko nije spomenuo da moraš mijenjati mjesto prebivališta češće od donjeg rublja ili imati više identiteta nego para čarapa u ormaru. Nitko nije spomenuo svojevrsnu izoliranost koja te je pratila svaki dan i svaku noć. Nitko nije spomenuo prazan krevet koji se može popuniti samo nekom lakom ženom za jednu noć.

Ne. To mu nitko definitivno nije rekao. I zato je sada bio usamljeni milijunaš bez društvenog života pod povećalom svake policije na čiji bi teritorij stupio. Kada je zadnji puta uopće imao neki odnos koji bi se zapravo dao opisati kao odnos? Namrštio se kada je sjetio Katje. Da, to je bilo prije godine dana. Usprkos svemu tome, bio je na slobodi. U Parizu.

U Parizu. Vozio se u tom taksiju u državi u kojoj nikada nije bio u potrazi za nekom ženom od koje je očekivao... Što je uopće očekivao od nje? Zašto je uopće došao tamo? Mogao se samo povući na Bahame ili Karibe ili na Kanarske otoke i tamo doživjeti starost i na kraju skončati.

Ali, ne. Zašto bi bilo tako lako. Ipak je morao doći u Pariz i tražiti tu šeficu osiguranja. Što bi mu ona uopće mogla donijeti? Što je tražio od te žene? Posao? Nadu? Pomoć? Razumijevanje? Sažaljenje? Krasno. Jedva je čekao pitanje o namjeri njegovog dolaska.

Zadovoljno je izdahnuo kada se automobil zaustavio kod obale Seine. Platio je vozaču i izašao. Duboko je udahnuo svjež zrak koji ga je okružio. Osvrnuo se oko sebe i nekoliko trenutaka samo promatrao rijeku pred sobom.

Bilo je nešto u tom gradu. Možda taj spoj kontrasta. S jedne strane ta mirna rijeka koja smireno teče bez obzira na mjesto, vrijeme ili prostor, a s druge strane taj ubrzan, kaotičan, glasan gradski život. Tko zna, možda ga taj grad dovoljno šarmira da ostane u njemu malo dulje.

Skrenuo je pogled na katedralu Notre Dame i namrštio se. Čuo je za požar, tko nije, ali nije mislio da je toliko loše. Iako je prošlo preko petnaest dana, još je mogao vidjeti male oblačiće dima koji su se uzdizali iz ruševina. Šteta. Znao je da će se to kad-tad obnoviti, vjerojatno ne za njegova života, ali ipak to je bilo kao šalica. Ako ju slomiš i slijepiš komade, ipak nije jednaka kao original.

Pokupio je kovčeg i popravio naočale i šešir pa krenuo prema zgradi gdje je unajmio stan. Kratko je popričao s ženom u predvorju i postigao dogovor o plaćanju i kućnom redu pa ušao u dizalo i uspeo se na najviši kat. Zadovoljno je uzdahnuo kada se dizalo otvorilo i otkrilo kratak hodnik.

Požurio je do vrata i ušao u svijetli stan koji se sastojao od normalnog kata i potkrovlja sa malim balkonom koji je pružao pogled na, pa, ne baš tako spektakularan, Notre Dame. Spustio je kovčeg i skinuo šešir i naočale pa se popeo stepenicama u potkrovlje.

Svidjele su mu se čiste linije i prevladavanje bijele boje. Prostor se činio većim i otvorenijim, a čak je i mali dnevni boravak u potkrovlju nasuprot izlaza na balkon bio simpatičan. Izašao je i sjeo na jednu stolicu. Izvadio je posjetnicu i mobitel iz džepa pa duboko udahnuo. I dalje nije vidio smisao toga, ali ipak je nazvao.

„ Penelopa Rosier, izvolite."

Što je uopće trebao reći? Koji je razlog njegova poziva? Čisti očaj? Dosada? Nesanica? Želja za izazovom?