Kradljivac mog srca

16. poglavlje- Pismo

„ Mama. Mama, probudi se. Mama, moramo ići."

Penelopa je zastenjala i prekrila se pokrivačem preko glave kako bi blokirala taj mali iritantni glasić koji ju je budio. Zadovoljno je uzdahnula i privila se bliže toplim jastucima. Bilo joj je tako toplo u toj čahurici, gotovo je mogla zamisliti da je drži i govori joj da ne mora još ustati.

Frustrirano je zastenjala i jedva se suzdržala da ne zavrišti od jada. Zašto? Zašto se ni tri tjedna nakon što je otišla od njega nije mogla riješiti misli o njemu? Zašto je njena podsvijest toliko patila za njim? Prokletnik!

Zbacila je pokrivač sa sebe pa zgrabila Emily i pritisnula veliki poljubac na njen obraz kao i svako jutro. Djevojčica se veselo nasmijala i zagrlila je, a zatim vratila poljubac.

„ Hajde, u kupaonicu. Moramo ići."

„ Ali, mama, pa ti si do sad spavala" podsjetila je Emily.

„ Ti mali štakore, nemoj me izazivati."

Dva sata kasnije Penelopa je uspješno stigla do zgrade čije je prizemlje kupila za svoje novo središte tvrtke. Nakon što joj je Tristan pokazao kuću na jezeru Maggiore koju je na kraju i kupila, procijenila je da bi mogla ostati tamo živjeti. Nije bila tako daleko od Milana, recimo. Nije baš da je bila navikla voziti se skoro sat i pol na posao, ali uzevši u obzir da je živjela na predivnom mjestu, mogla je to prožvakati.

Tristan je zaista bio korektan. Nije komentirao ništa vezano uz privatne stvari. Obavio je svoj posao profesionalno i ona je to cijenila. Čak joj je pristao srediti i unutrašnjost nove osiguravajuće kuće. Da, bila je svjesna da Mirabella ima svoje prste u tome, ali i činjenice da Tristan nije tako povodljiv. Da nije vjerovao da će taj posao biti dobro obavljen i dobro plaćen, ne bi to radio.

Šteta što joj je rekao da će to uređenje započeti tek za jedno tjedan dana. Mogla mu je očitati bukvicu jer ide na odmor pa zanemaruje svoj posao, ali ipak nije. Nije joj se baš slagao namještaj i namještala elektronička oprema.

A i viza joj još nije bila gotova. Nije baš odmah planirala uzeti državljanstvo. Uvijek je mogla u Milanu postaviti nekog drugog na čelo podružnice, kuću zadržati kao vikendicu, a ona se vratiti u Pariz.

Spustila je pogled na Emily koja je stajala kraj nje sa velikom šalicom soka od naranče u rukama i vikla hladnu tekućinu na slamčicu. Odmahnula je glavom pa gurnula ključ u bravu. Nije očekivala nikakav napredak. Bilo je jasno da nitko nije bio tamo proteklih tjedan dana, ali ipak je željela još jednom vidjeti prostor i uvjeriti se da je to bila dobra investicija.

„ Pazi kuda hodaš, ljubice" upozorila je i gurnula vrata.

Upalila je svjetlo i zatvorila vrata. Taman je vratila ključeve u torbicu kad je osjetila kako ju Emily povlači za rub haljine. Zatomila je uzdah i okrenula se kako bi vidjela što to muči tu djevojčicu.

„ To je wow."

„ Da, da je" promrmljala je.

U tišini je zurila u potpuno uređeni prostor. Kako se to dogodilo? Kad se to dogodilo? Osvrnula se oko sebe kako bi upila sve. Sve je izgledalo fenomenalno. Osim tih glupih plakata i novina koji su prekrivala dva zida s velikim prozorima. Skinula je torbicu i spustila je na vješalicu kraj vrata pa ušla dublje u prostoriju.

Zidovi su bili neutralne bijele boje sa mnogo dekoracija poput fotografija, slika i modela. Osobito su joj se svidjele dvije ogromne dvodimenzionalne Rubikove kocke na jednom zidu. Veliki prozori imali su duboke crne okrive koji su se savršeno stapali sa tamnim pločicama u nijansama sive na podu. Prvo što je upadalo u oko po ulasku bio je veliki pult iza kojeg se nalazio veliki logo njene tvrtke. Pošto je kupila prostor na uglu dvije ulice unutrašnjost se pružala pod kutovima u oba smjera od pulta. Uz prozore su se nalazile udobne sofe i stolovi koji su očito bili namijenjeni za potencijalne osiguranike, a nasuprot njih nalazila su se ogromna klizna staklena vrata koja su vodila do pultova.