Kradljivac mog srca

4. poglavlje- Čime se baviš?

                Ništa. Apsolutno ništa. Čisto. Sterilno. Kako je to bilo moguće?

Erik se namrštio dok je promatrao spise tvrtke pred sobom. Kako je moguće da je nešto moglo toliko savršeno i besprijekorno raditi da nije imalo ni jednu jedinu mrlju u svom cijelom postojanju? Nemoguće. Netko je nešto skrivao. Penelopa je nešto skrivala.

Podigao je pogled i brzo ugasio mapu i izvadio USB kada je primijetio šeficu kako ulazi i vraća se s pauze za ručak. Namrštio se kada je primijetio da joj je kaput potpuno mokar od kiše. Zar nije imala kišobran? Čudna žena.

„ Što nije u redu s njom?" upitao je čovjeka do sebe.

„ Nemam pojma. Takva je otkako radim ovdje. Ljudi pričaju da se možda bori s nekom ovisnošću. Možda je heroin u pitanju."

„ I ti vjeruješ u to?"

„ A ti ne? Pa pogledaj je. Ona ne može biti u tom uredu dulje od sat vremena. Uvijek se kreće uokolo. Ma daj, tu si dva tjedna, to mora da si primijetio."

„ Jesam" potvrdio je tiho, „ da te pitam još nešto. Sve što se ovdje radi je legalno?"

„ Koliko ja znam, je. Zašto me to pitaš uopće?"

„ Nema veze."

„ Kad smo kod pitanja. Mogao bi je tražiti da idemo kući. Pogledaj ovo vrijeme vani. Kao da se sprema peti val apokalipse."

Namrštio se i skrenuo pogled na vrata pred sobom. Bio je u pravu. Vani je bilo tamno kao da je ponoć, a bilo je tek prošlo dva sata. Ne. Nema šanse da je on išta pita kada je tako raspoložena. Spustio je pogled na računalo i stao proučavati popis klijenata čije kamere treba zamijeniti. Bolje da bude koristan, kako bi ona rekla.

Pola sata kasnije, iz dubokoumnih misli vezanih uz mrtve kutove i slijepe točke prenuo ga je tihi cvilež. Namrštio se i pokušao ignorirati zvuk. Samo pet minuta kasnije Penelopa je izletjela iz ureda.

„ Neka se netko riješi tih stvorova koji proizvode taj užasan zvuk."

Namrštio se i ustao pa krenuo prema vratima. Oprezno ih je otvorio kako ne bi udarile o zid zbog jakog vjetra koji je dopirao izvana pa spustio pogled. Trebao mu je trenutak da shvati da se u kutu kraj vrata nalazio mali mačić potpuno natopljen kišom.

Sagnuo se i brže bolje pokupio jadnu životinju u naručje i zatvorio vrata. Spustio je pogled na malog mačića koji se nekontrolirano tresao i čvrsto zabio pandže u njegov pulover. Odšetao je do svog stola i iz ladice izvadio mali ručnik koji je nosio sa sobom za slučaj nužde. Oprezno je protrljao mačića i osušio ga pa ga oprezno spustio u svoje krilo.

Skinuo je tamni džemper koji je nosio i sklopio ga u neurednu kuglu te ga postavio na stol ispod pulta kako ne bi bio vidljiv. Podigao je mačića i smjestio ga unutra pa ga stao nježno maziti kako bi se smirio. Nije se mogao oteti dojmu da je to zaista bila mala mačka. Manja od prosjeka za bilo koju mačku.

Ali, svidjela mu se ta životinjica. Imala je najmanje šapice koje je ikada vidio, a njeni tonovi sive na dugoj dlaci nisu bili previše napadni. Dodajući tome i mali, kitnjasti repić, mogao bi reći da je to bilo potpuno neodoljivo stvorenje.

Kada se uvjerio da životinja neće pobjeći, ustao je i odšetao do aparata za kavu pa naručio čašu toplog mlijeka. Vratio se za stol i izlio malu količinu na poklopac čaše i pružio ga mačiću. Nakon trenutka oklijevanja, životinja je ipak prihvatila njegovu ponudu i popila ono što joj je dao. Natočio je još, a zatim odjenuo sportsku jaknu s kapuljačom preko bijele košulje. Nije baš da je bilo toplo.

Ponovno se fokusirao na rad na računalu i nazivanje klijenata i dogovaranje provjera osiguranja kada je Penelopa ponovno izašla iz ureda. Podigao je pogled prema njoj i namrštio se kada je shvatio da hoda u njegovom smjeru.