Kradljivac mog srca

7. poglavlje- Kolaps

„ Meni ne trebaju psihološke sesije."

„ Sigurna si u to?"

Penelopa se namrštila i skrenula pogled prema Eriku koji je stajao naslonjen na suprotni zid ispred vrata osiguranja. Taman su izašli na njenu, kako je on to nazvao „čik-pauzu", a on je otvorio tu temu da bi oni možda mogli jednom tjedno raspravljati o... stvarima. Svašta. Da joj je to trebalo otišla bi do psihijatra.

Da, istina, onaj fijasko od prije pet dana joj je i dalje bio svjež i teško se mirila s njim. Nije uopće znala kako si je dozvolila da joj misli i osjećaji tako podivljaju da se istresa na njega za svaku riječ. Znala je da ju privlači i da cijeni njegova mišljenja i nije mi pokušavala sakriti da ju je njegovo neodobravanje njenog fizičkog izgleda pogodilo. Ono što je uslijedilo bilo je samo lančana reakcija na sve to sranje koje se skupilo u njoj.

Ali, ne, nije željela sesije s njim. Znala je da bi mu otkrila previše i da bi se ogolila do te mjere da se više ne bi mogla sakriti od njega. A, zašto bi ona to napravila kada on ne pokazuje nikakav interes za nju? Pa nije bila tako glupa.

„ Kao što rekoh, ne trebaju mi sesije."

„ Kako god ti kažeš. Ako se predomisliš, znaš gdje me možeš naći. Jesi li pogledala nacrte onih kuća koje sam ti poslao?"

„ Jesam" potvrdila je, „ ne izgledaju baš kao da imaju u vidu neku jaču pljačku. Osiguranje im je nikakvo. A i održavaju promociju u nekom starom srednjovjekovnom dvorcu."

„ Klasicizam."

„ Što?"

„ Nije srednjovjekovni. Iz klasicizma je."

„ Što god" promrmljala je, „ moja poanta je: dvorac je star, nema osiguranje. Da krademo i večer kad je zabava, nitko to ne bi primijetio."

„ Da, istina. Završi svoju cigaru. Ja idem unutra prije no što padne na nas."

Skrenula je pogled prema sumornim oblacima koji su se opet nadvili nad njih. Zašto nije moglo biti lijepo, sunčano, toplo vrijeme kakvo bi trebalo biti na sredini svibnja? Frustrirano je izdahnula pa ugasila cigaretu i bacila je u koš kraj vrata. Spustila je pogled na štakora koji je negodovao u njenom džepu pa je lagano stisnula za trbuh, a zatim ušla unutra.

Vratila se u ured i skupila stvari. Nije više mogla. Bila je umorna od svega. Željela je samo uzeti neko vrijeme za sebe, ali sad je uzela taj posao, a imala je i tvrtku na brizi. Uz sve to, nije mogla pomiriti sama sebe i naći slobodno vrijeme. Izašla je iz ureda i zaključala vrata pa prišla Erikovom stolu. Izvadila je Chi Chi iz džepa i spustila je na stol ispred njega.

„ Već odlaziš?" upitao je.

„ Da" potvrdila je, „ ako nešto iskrsne reci Rose i ona će me nazvati."

„ Nećeš uzeti Chi Chi sa sobom?"

„ Ne. Ne treba mi taj štakor tamo kamo idem."

„ Misliš? Mačke su dobri slušatelji. Možda te štakor iznenadi."

„ Oh, dobro, ali ja nisam kriva ako završi u Seini."

Podigla je mačku i vratila je u džep svog kaputa pa izašla. Duboko je udahnula i krenula pješke preko Seine do svog odredišta. Sat vremena kasnije našla se pred grobljem. Kupila je buket cvijeća na ulazu pa ušla. Nije mogla vjerovati kada je vidjela hrpu turista kako šeću uokolo. Pa zar je sve to otišlo tako daleko da i groblje postaje društvena atrakcija?! Možda da im i raspadnuta trupla iskopaju i pokažu?! Svašta.

Skrenula je u sjenoviti prolaz natkriven visokim drvećem pa stala šetati do svog odredišta. Duboko je udahnula kada je stigla do jednostavnog granitnog groba sa nekoliko upaljenih svijeća na njemu. Sjela je na nižu stepenicu i naslonila se na ploču iza sebe i zatvorila oči. Nasmiješila se kada je Chi Chi ispuzala iz džepa i ušla u njeno naručje. Otvorila je oči i nježno je počešala iza uha.