Januarska depresija

12. dio

~Povratak u hronologiju~

Nije rekao koliko će mu vremena trebati da razmisli o svemu, o čemu smo tu noć pričali, ali očekivala sam da će to biti, poznavajući njega, najdalje dan poslije. Ja sam bila jasna, ili da budemo zajedno kako treba ili nikako, htjela sam da znam na čemu smo. S obzirom na to da smo priznali jedno drugom da se volimo, bila sam ubijeđena da je to dovoljno.
,,Bila sam s Hananom", napisala sam Beatris na Whatsapp i ugasila intenet. Nakon 2 minute zvala me je na broj, javila sam joj se i počela da se smijem. ,,Zovi me na Whatsapp momentalno", zvučala je iznervirano, ali to je samo bila Beatris, znala sam da se ne može naljutiti na mene, bez obzira na sve. Nazvala sam je i počela je da me ispituje sve. Nisam joj rekla da smo pisali prije Nove godine, ali sada sam bila prisiljena sve da joj kažem. Ona nije nikako njega voljela, čak je od mene tražila da biram između nje i njega, što prvo nisam ozbiljno shvatila, ali me je ubijedila da je tako mislila. Vidjet ćemo šta će se desiti sutra. Nisam htjela da budem u situaciji da biram između Beatris, koja mi je kao sestra i Hanana, koji je bio momak kojeg sam jedva poznavala, ali ipak sam ga voljela.
Sutradan sjedila sam u gajbi sa Alenom, djevojkom iz komšiluka, i stigla mi je poruka od njega: ,,Odlučio sam, možeš li doći do mene?"  ,,A daj čovječe u Gajbi sam, dođi ti dole, lakše ti je, sad se moram faktički vratit kući", odgovorila sam. ,,Neću, ti dođi", to me je maksimalno naljutilo, te sam odgovorila: ,,Ne moraš, neću ni ja." ,,Dobro", napisao je te me blokirao. Bila sam u fazonu 'koji je ovo vrag?', toliko me je naljutio zbog gluposti da nisam mogla vjerovati. Idiot. Biram Beatris.
Nekoliko dana poslije, meni je rođendan. Nisam osoba koja je ikad slavila rođendane, nisam htjela ikog da zovem osim Beatris. Beatris mi je napisala najemotivniju rođendansku poruku i toliko me je rasplakala da sam htjela da je ubijem zbog toga. U jednom dijelu je rekla: ,,Znam da ti samo od jedne osobe očekuješ poruku na ovaj dan i da plačeš sada, ali nemoj plakati. Možda i dobiješ tu poruku." Tek sam počela još više plakati kada sam to pročitala. Ona je uvijek znala pričati sa mnom. Noć mog rođendana smo naravno otišle u Gajbu. Do nas je došao neki momak da se pozdravi sa njom. Nisam znala ko je on niti kako zna Beatris. ,,Keno, drago mi je", prestavio se i prvo što sam primjetila je da je imao nebesko plave oči u kojima sam se odmah izgubila. ,,Ajlin, i meni je drago. Hoćeš da sjedneš na nama?", pitala sam čisto iz pristojnosti. Pili smo toplu čokoladu i jeli mliječnu s jagodom. Saznala sam da Keno zapravo radi tu, na vrhu ski-staze, pomaže ljudima koji imaju problema sa silaženjem s lifta. Nije izgledao puno stariji od nas, i nije ni bio. Imao je tada 19 godina. Sjedile smo s njim dok nam nije dosadilo, te smo otišle kući. Nisam dobila tu prokletu poruku na taj prokleti dan, nije me čak ni jednom pogledao.