Januarska depresija

15. dio

Od tog dopisivanja, nisam ga vidjela neko vrijeme. Nisam uopšte imala potrebu da ga vidim, jer sam obavila ono što sam morala i više me nije grizla savjest. Ali naravno uvijek se mora desiti to da se nađemo na istom mjestu u isto vrijeme i onda...
Bio je maj i ujedno ramazan. Nisam dolazila iz posebno religiozne porodice, a i sama po sebi sam se izjašnjavala kao agnostik. Međutim on se predstavljao kao itekako religiozna osoba. Moji roditelji su odlučili da preko vikenda odemo na vikendicu. Te godine sam pohađala prvi razred gimnazije i  to me je naravno mentalno uništilo, još plus bio je maj i bila sam zatpana završnim testovima i pismenim vježbama, da mi je taj vikend u prirodi pao kao kec na desetku. Ja sam došla u petak poslije podne. U subotu sam spavala do podne i nisam htjela da ustanem iz kreveta cijeli dan. Međutim moj otac me je izvukao iz kreveta te me nagovorio da idem s njim u 'jutarnju' šetnju. Voljela sam šetnje u prirodi ali taj dan sam se probudila poprilično mrzovoljna. Nakon doručka i kafe naravno, otišla sam s ocem da prošetamo. Prolazeći pored njegove vikendice vidjela sam ga leđima okrenutog kako cijepa drva. Spustio je sjekiru na kratko, okrenuo se i izgovorio: ,,Dobar dan, kako ste?", nisam se obazirala jer sam pretpostavljala da se taj pozdrav odnosi na mog oca, koji je otpozravio. U povratku sam ga zatekla kako i dalje cijepa drva. Momenta kada sam ušla u kuću, dočekala me je poruka od njega: ,,Hej." Nakon nekog bezveznog small talka, pitao me:

H: hoćeš li večeras poslije iftara da malo prošetamo, popričamo...?
A: razmislit' ću. u koliko sati?
H: oko 9, pola 10
A: 9 zvuči okej, nađemo se kod tebe?
H: dogovoreno :)

Cijeli dan sam čekala da dođe tih 9 sati. I kada sam konačno dočekala, na vrata sam izlazila u tačno 9:00 istigla mi je poruka:

H: gdje si?
A: za 30 sekundi sam tu

Doslovno mi je toliko trebalo da dođem do njega. Kako sam došla, ugledala sam ga kako stoji, sa istim osmijehom na licu kao i uvijek.
,,Zdravo, kako si?", govorio je grleći me. Eh to je taj osjećaj koji mi je falio.
Nedaleko od naših kuća, postojala je klupa koja je imala savršen pogled na neko selo i nalazila se na stijeni u šumi. Glumila sam da me je strah hodati kroz šumu po mraku i onda se on ponudio da me drži za ruku dok dođemo do klupe. Tu noć bio je pun mjesec i mjesečina nam je osvjetljavala put. Kada smo sjeli, počeli smo pričati. Samo smo sjedili i pričali cijelih sat vremena, bukvalno o svemu. Čak sam mu i spomenula svog najdražeg pisca u kontekstu. ,,Ova situacija me podsjeća na riječi mog najdražeg pisca", izjavila sam gledajući u zvijezdano nebo iznad nas. ,,A to je?", upitao je. ,,John Green. U svom zadnjem romanu 'Nikad kraja kornjačama' u jednom dijelu kaže: "Svako te može pogledati u oči, ali rijetko ko može vidjeti svijet koji ti vidiš" ", možda je ovo bilo malo pretjerano, ali prosto sam imala potrebu da kažem tako nešto. To ga je ostavilo bez teksta, samo sam pogledala prema dole i vidjela da smo se držali za ruke. Osjetila sam da me gleda, iako je moj pogled bio usmjeren ka punom mjesecu. Toliko sam jako željela da ga poljubim, a znala sam da će se to desiti samo ako se okrenem, što sam na kraju i uradila. Približili smo se jedno drugom, zatvorili oči, nasmijali se i onda su nam se usne konačno spojile. Toliko je atmosfera bila magična da sam izgubila pojam o vremenu. ,,Okej mislim da bih trebala kući", rekla sam odvojivši se od njega. ,,Aaa dajj, još samo 5 minuta", napravio je onaj puppy face. Fuck. ,,Uredu ali tačno 5 i onda idemo", klimnuo je na to. U povratku nazad, sreli smo moju mamu. Vjerovatno je čekala mene napolju, jer sam poprilično dugo ostala, ali nije bila ljuta jer su ga moji roditelji voljeli, valjda se samo brinula.
Tada smo se razišli. Poslije toga ga nisam vidjela punih 10 mjeseci.