𝐙𝐚𝐭𝐢𝐬̌𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐛𝐮𝐫𝐮| 𝐳𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐚 ✔︎

Dvadeset osmo poglavlje

Oleg

Vraćam se srećan. Jer se stvarno tako osjećam. Kada sam joj poljubio stomak i mazio ga nije bilo srećnije osobe od mene. Znam da mi nije mogla oprostiti ali kada je uzela moju ruku i stavila je na stomak pa valjda to nešto i znači. Kada sam došao do svoje ulice vidio sam da na prozoru moje sobe i dalje stoji upaljeno svjetlo. A ispred auto od Sare i Ivana. E da, problemi se rešavaju ako se odmah njima pristupi hladne glave. Pa idemo po redu. Prvo Sara pa roditelji. A onda se moram đavolski dobro potruditi da Mateu vratim u svoj život a i krevet. Kad se samo sjetim kako me je zavezala. Kada se pomirimo moram vezivanje da ubacim naravno u svrhu našeg zadovoljstva. A i primjetio sam da su joj i grudi malo se povećala tokom trudnoće. Jedva čekam u njoj da uživam. Izgleda da mene drmaju ovi trudnički hormoni. Ulazim u dnevnu sobu kad tamo čim me primjete ustaju Ivan, Sara i Nataša.

"Gdje si bio? Znaš koliko sam se brinula. Noć je pala a ti si kao lud odavde pobjegao?" , i evo ga piskutav glas od Sare se javi.

"Stvarno smo se druže brinuli za tebe, još se nisi poptuno oporavio, mislim ako ti se pamćenje vratilo, sutra moramo da idemo kod doktora za svaki slučaj na pregled." , javi se glas mog zabrinutog Ivana.

"Tu sam pred vama, i nikad mi nije bilo bolje. Hvala ti Ivane što se brineš za mene, ali dopusti mi da ovo uradim sad sam."

Gledam Saru u oči dok joj ovo govorim.

"Imaš priliku da mi kažeš gdje se nalaze moji roditelji i da zauvijek odeš iz mog života. To je jedan izlaz."

"Ali ljubavi, tebi se sada sve pomješalo. Mi smo se trebali vjenčati.." , ne mogu vjerovati da je i dalje uporna u ovom svemu.

"Nisam tvoja ljubav, a kao drugi izlaz ja mogu da zovem policiju i da im sve objasniš zbog čega si lagala da si moja vjerenica, a tek slike lažne tebe i mene. Koji si ti bolesni um ja ne vjerujem."

Okrenem se prema prozoru. Ne mogu ni da je gledam. A onda osjetim kako me neko za nogu hvata. Kad se okrenem vidim da Sara onako pada na koljena, plače moli. A ja samo dam znak Ivanu i onoj njenoj nazovi drugarici da je odvuku od mene.

"Nemoj se više ponižavati." , kaže joj Nataša.

"Tako je, poslušaj drugaricu, a sada mi reci adresu mojih roditelja. Jer ako mi ne kažeš ima da vas policija sve zatvori, pa nek se oni brinu za vas
sve."

Kada nakon silnog plakanja, i udaranja po Ivanu mi kaže gdje su, samo Ivanu kažem kada se vratim da ih ovdje nema.

"Ne brini se ja ću Saru da izbacim. Idi riješi to pa ćemo da pričamo ti i ja kad se vratiš."

To je moj drug. Žao mi je što sam ovo vrijeme bio nekako razdvojen od njega. Dobar je on.

Zovem taxi, i dam im naznačenu adresu. Kaže mu da me sačeka, jer ću brzo da završim. Pa sada ste vi na redu. Penjem se stepenicama do njihove sobe i zvonim zvonim. Kad vrata otvara moj nazovi otac.

"Ti, šta ti radiš ovdje?" , naravno isti kao uvijek. Prolazim kraj njega i vidim mamu kako drži flašu alkohola i pije.

"Pa kada ste obadvoje ovdje, želim da vam kažem ovo. Mnogo ste me povredili kada sam bio mali. Nikada niste imali vremena za mene. Nisam čak ni ljubav osjetio od vas. Držali bi ste me gladnog, a potom udarali. A ja, ja sam i tada molio za malo ljubavi.  A sada vas ne molim. Sada sam ja našao svoje dvije ljubavi. Vi se vratite tamo odakle ste i došli. Ja neću više da imam nikakvih veza sa vama. Iako ne vjerujete zahvalan sam vam što ste me usvojili. Sada znam kakav neću biti roditelj. Čak šta više biću najbolji tata na svijetu."

"Koji jadnik, bio i ostao." , reče mi mama.

"Ne mama, nisam jadnik. Čak sam uprkos svim vašim djelima ja ostao dobar i to mi je najvažnije. A šta će biti sa vama,  to je vaša stvar. Ne tražite me, jer ja vas neću. Ako vas samo vidim u mojoj blizini, kunem vam se zvaću policiju pa neka se oni bave sa vama."

I onda samo duboko izdahnem i odem sa ovog mjesta. Taxi je i dalje tu. Kada dođem platim mu.

Vidim da je samo Ivan u mojoj dnevnoj sobi. A da traga nema od one dvije hvala Bogu.

"Ivane kakve su ti to ogrebotine po licu, i sav si izgužvan." , smijem se dok ga ovo pitam.

"Nije druže uopšte smiješno, tvoja nazovi buduća žena je sve ovo uradila. Izgrebala me, udarala me ali sam je izbacio konačno. Čak je imala i nervni slom. Vala nek se ona Nataša za nju brine. Ja snage nemam više."

Sjednem do njega i samo se počnemo smijati.

"Hvala ti puno na tome. I ja sam riješio drugi problem. Znaš kako mi je nekako lakše na duši. A sada je ostao treći i najvažniji problem u mom životu. Moram Mateu da vratim."

"Pričaj mi kako je bilo?"

"Paa i dobro i loše. Dobro jer je trudna. Da imam il sina il kćerku. A loše pa ne želi me u svojoj blizini."

"Sad se moraš stvarno dobro potruditi. Ja te ostavljam sada, mnogo je kasno a sutra sam prva smjena. Kako tebe nema, ja većinom sve radim u kafiću."

"Ajde odmori se. I hvala ti puno za Saru."

"Znaš dužan si mi."

"Znam." , i onda ga ispratim do ulaznih vrata.

Ulazim u sobu i kada vidim krevet, prođe mi sjećanje da sam zadnji put kada sam imao Mateu ovdje mi smo stvorili ono malo biće. A kako je samo onda skinula ispred mene spavaćicu. Mhmm večeras samo ću o tome da mislim.

Jutro sam jedva dočekao. Idem do njene zgrade. Ne treba mi taxi. Pogotovo kada su velike gužve e tek bi tada bio nervozan što nisam ranije krenuo. Zvonim ispred njenog ulaza ali niko ne otvara. Gdje li je. Počinjem da kucam ali opet niko ne otvara.

"Matea znam da si tu. Otvori. Ja sam Oleg."

"Nije Vam ona tu. Otišla je malo prije tu dole do biblioteke. Preko puta. Radi tu." , reče mi jedna baka dok se silazila stepenicama.

"Hvala puno Vam." , i onda samo trčim niz stepenice. Pređem ulicu, gledam lijevo desno i onda primjetim malu biblioteku. Ali vidim još jedno poznato lice.

"E Ivane od kud ti tu. Zar nisi na poslu.?" , ne krijem svoje iznenađenje kada ga ugledam.

"Bio sam ali me direktor vratio. Vidi koliki spisak imam za neke njegove knjige da potražim i donesem. Ko zna šta će mu to. A ti šta ti radiš ovdje."

"Matea radi ovdje. A sada možemo da zajedno uđemo."

Ulazimo i biblioteka je stvarno lijepo sređenea. Na ulazu nas dočeka starija baka koja nas uputi gdje se knjige nalaze. Ivan se odvoji i ode sam da traži te knjige a ja pogledom tražim Mateu.
Uočim je kod reda knjiga o bebama. Da stavlja knjige na policu .

"Ne bi smjela to teško da radiš." , uzimam knjigu i ja je stavljam na policu.

"Šta ti tu radiš?" , u čudu me upita. A ja ne stignem da odgovorim jer nas prekida nekakva buka koja dolazi iz drugog dijela biblioteke.

"Moram da vidim šta se dešava." , žuri ona, žurim ja. Kad dođemo do dijela knjiga gdje smo buku čuli. Vidim da tamo stoji jedna djevojka uplašeno gleda a na podu ni više ni manje Ivan i cijela kutija onih knjiga je završila na njemu.

Ja i ona djevojka kojoj ime ni ne znamo kupimo knjige.

"Matea ne znam šta se desilo. Taman sam stigla na posao, čula buku i vidjela ovo. Možda je povređen." , uplašeno reče.

A onda i Ivan sam počinje da pomjera knjige sa sebe i pogleda u ovu djevojku a i ona u njega.

"Lola."

"Iv.. I.. Ivane." , kažu u isti glas.

Mišljenja 😊