Bijeg

Problem

"Vidiš da je blenula, vjerojatno te ni ne razumi. Ko zna odakle je." Ante je naglo maknuo pogled s mene i prošao rukom kroz kratko ošišanu, smeđu kosu "Samo mi je to još tribalo." rekao je onim svojim poznatim naglaskom i u meni se podigla gorčina.

Naravno da sam znala tko je Ante Rebić. Znala je to svaka Hrvatica, dok je svaka druga uzdisala za tim prekrasnim očima i ubojitim stasom.

Meni se sada zgadio. Ljutito sam ga pogledala, potpuno izvan sebe od nervoze i bolova. Zglob mi je već počeo i oticati, a stvari su mi i dalje bile razbacane uokolo. Nisam se mogla pomaknuti, a s njima nisam htjela progovoriti. Odgovaralo mi je da ne znaju da ih razumijem jer ne bih znala što bih im rekla. Koliko sam se osjećala povrijeđeno, toliko me bilo sram iako on taj koji bi se trebao sramiti.

"Zbroji se budaletino." rekao je Rade "Kako te nije sram? Gurnuo si curu bez ikakvog razloga. Koji je vrag ušao u tebe? Da ti mater ovo sazna, ubila bi te."

Ante je nakon još malo ispuhivanja, problijedio. Kao da ga je netko netom probudio iz grozne noćne more, žustro je okrenuo glavu prema meni i razrogačio oči. Udario se rukom po čelu i živčano protrljao oči.

"U kurac. Ne znan, mislia san možda da je novinarka, ne znan ni ja u tom trenu što san mislia. Bia san bijesan." šetao je gore, dolje od nervoze "Što ću sad Rade?"

"Ne znam stari, ali bolje ju makni odavde što prije." Rade je okrenuo glavu nekoliko puta da bi provjerio sve one ljude koji su se okretali, stajali ili promatrali. Neki su počeli vaditi mobitele i spremali se za slikanje.

Dok su se oni raspravljali o publicitetu, kao da ne postojim, pokušala sam se podignuti. Ruka me boli ko sam vrag, a stvari su mi i dalje razbacane svukuda uokolo. Torbicu sam u nekom trenutku uočila par metara ispred sebe, pokraj gume parkiranog Mercedesa. Naslonila sam se na lijevu ruku i krenula dizati tijelo, a desni me zglob sve više bolio. Ogrebana koljena su me počela peći, a primijetila sam da mi i lakat krvari. Krasno, izgledam kao da sam došla iz rata. Još gore sam se osjećala. Pogledi svih onih ljudi iz restorana i dalje su me pekli, a stanje je bilo još i gore jer ova dvojica nisu uopće obraćali pažnju na mene. Osjećala sam se osramoćeno i pogaženo. Nikada me nitko nije ozlijedio, a potom se još i ponašao kao da je samo srušio kantu za smeće na ulici.

"Čekaj, čekaj." Ante je rekao kad me vidio da ustajem "Reci joj da stane. Ne može se dizat sama."

"Na koji jezik Reba? Vidiš da talijanski ne razumije, a očito ni hrvatski."

Rade je pogledao oko sebe i kao da je shvatio, počeo mi skupljat stvari, a Ante je došao i uhvatio me za ruku da mi pomogne dići se. Kad me dotaknuo moje je tijelo ponovno reagiralo i na tren je sve prestalo boljeti. Podigla sam pogled u ta dva plava oka, koja su već bila zalijepljena na meni. Količina treme i energije koju sam osjetila, skoro da me ponovno srušila. Bio je magnetički privlačan. Divno je mirisao i njegov je dodir bio nježan. Uhvatio me nespremnu jer nikad nisam osjetila ovakvu privlačnost prema nekome.

On je đubre Lucija. Vikao je moj mali mozak glasno. Zato sam se oduprijela toj ogromnoj kemiji i otrgnula ruku, a on je taj čin popratio bez prevelike reakcije.

"Sprechen Sie Deutsch?" upitao me, na što sam samo odmaknula pogled i pokušala se uspraviti. Nisam mu namjeravala odgovorit ni na što. Samo sam se htjela što prije maknuti od njega i otići na hitnu jer ovakvu bol nisam osjetila nikada. Ruka mi je počela oticati i crveniti se, a bol je postala sve jača. Nisam se više mogla suzdržati, a nisam mu htjela pokloniti luksuz da vidi moje suze.

"A u kurac. Rade?" bespomoćno je pogledao u svog prijatelja, koji je uspio skupiti sve moje stvari. Dao mi je torbicu, na što sam čak jedva primjetno kimnula.