Bijeg

I meni je tako

"Ugušit ćeš me." rekao mi je dok su moje ruke bile omotane oko njegovog tijela, a glava mi je bila zaronjena u korijenu vrata. Mirisao je jednako kao i jutros, slatkasto i prirodno, baš kao da se cijelo vrijeme kupao u medu i mlijeku.

"Prepala sam se." odvojila sam se na trenutak od njega "Kad je Davide došao, ja.. Mislila sam da.."

Opet sam ga zagrlila i prestala pričati jer mi se grlo stisnulo. Bilo je takvo olakšanje ponovno osjetiti njegovu kožu i njega cijelog u svojoj blizini. Nekako, kao da sam bila bez njega cijeli život, a ne samo nekoliko sati. Uopće ne razumijem ovu senzaciju i duboko vjerujem da je jednostrana.

"Nije mi ništa. Mislin, nije ništa opasno po život, ali.." zastao je i glasno otpuhnuo.

"Znam. Rekao mi je Davide da si razg-"

"Ne želin uopće čuti njegovo ime." bijesno je uzvratio "Igra neke igrice, kad saznam što je, ubit ću ga."

"Ante!" povikala sam, a on me iznenađeno pogledao "Ne misliš li možda da je taj tvoj stav isto problem? Mislim, nemoj misliti da ću te sad poštediti jer te malo boli." stavila sam ruke na bokove, a on se nasmijao. Uzvratila sam mu osmjeh i toplina mi se popela skroz do srca.

"Ne bi ti bila ti da nije tako." namignuo je, a zatim iznenađujuće dohvatio moju ruku i isprepleo nam prste, ostavivši da se odmaraju na njegovim prsima.

"Znaš što?"

"Hm?" šokirano sam ga pogledala.

"Ne mogu sad razmišljati o ničemu osin o tome da mi moramo pričati." gledao me u oči "Mislin da nismo dovršili naš razgovor."

"Ne sad. Trebao bi se odmoriti."

"Nemoj mi govorit da se odmaran kad ne mogu." uzvratio je "Moran prvo s tobom rišiti ovo što me muči, a onda ću se odmarat."

"Ajme, Ante..." otpuhnula sam "Taj dalmatinski inat trebaš pod hitno odbaciti."

"A ti si mi našla govorit. Još nisan upozna neku tako inatljivu."

"E pa sad jesi." nasmijala sam se ponovno. Godilo mi je ovo naše minijaturno i lažno prepucavanje. Osjećala sam prirodnost našeg odnosa i to je ono bez čega zapravo nisam htjela niti biti. Kad nas je već sudbina spojila, tko sam ja da se protivim tome.

O Bože, što ja pričam uopće?

"Da, da. Okreni da ne zagori." zavrtio je očima, aludirajući na moj pokušaj mijenjanja teme.

"Dobro, evo. Okej. Pristajem na naš razgovor pa gdje god nas odnese."

Blago je izvio usne u kutovima, a te umorne plave oči zacaklile su se. Moje je tijelo odmah reagiralo potjeravši svu krv u lice mi, a temperatura tijela porasla mi je za nekoliko stupnjeva. Samo s pogledom mogao me dovesti do sedmog neba, a na njegovom sam licu vidjela da i on razmišlja upravo o tome.

"Što si mislila kad si rekla da ne znaš što će biti?"

Udahnula sam i sklopila oči. Mentalno sam se vratila u svoj Zadar, u obiteljski stan i u vezu s Markom. Znala sam da se jednog dana moram vratiti kući i da ne mogu vječno ostati ovdje, ali nisam htjela tako brzo. Razgovarajući o tome, osjećala sam se anksiozno i pod pritiskom.

"Zato što se jednog dana moram vratiti. Ne mogu ovdje biti vječno. On će me čekati, taj razgovor.... Čekat će me jer sam samo otišla i ostavila ga bez riječi. Iza mene je ostalo obično, pišljivo pismo, a nakon toliko godina veze, mislim da je zaslužio više od toga."

Ante je stisnuo oči, zumirajući moju mimiku lica. I dalje me držao za ruku i njegov stisak nije popuštao, što je zapravo bio dobar znak.

"Razumin to, ali..." zastao je, a pogled prebacio negdje iza mene "Što ćeš ti....napraviti? Onda mislin, kad dođe do tog razgovora i do vašeg susreta."