Bijeg

Hladan tuš

Još sam se jednom osjećala kao prokleta budala. Cijelo vrijeme te glupe večere, na koju ni ne znam zašto sam pristala, imala sam osjećaj kao da sam na njihovom nišanu. Kad se ona vještica pojavila, znala sam da me ne namjerava pustiti na miru, posebno nakon onog našeg kratkog razgovora poslije večere. Onda, kao šlag na torti, sam shvatila da Ante cijelo vrijeme šuti o nećemu što je očigledno bilo jako važno u njegovom životu.

Ja bih poludela od ljubomore da je moj Luka nekog toliko voleo prije mene.

Stalno su mi njene riječi odzvanjale u glavi. Kako da mu, pobogu, vjerujem kad stalno nešto među nama iskače. Ne znam. Da ne spominjem to kako cijelo vrijeme nije rekao niti jednu riječ. Makar da je pokušao stati na moju stranu, nešto progovoriti dok me ona zmija grilala.

Krajičkom oka sam ga odmjerila. Vozili smo se u tišini u ovom prokletom taxiju već 10 minuta, od kad smo izašli iz tog glupog restorana. Njegov pogled nije mi otkrivao ništa, kao i obično. Bezizražajno i očito bez namjere da progovori, jednu je ruku držao na bedri, a drugu naslonjenu na prozor. Ja sam se, s druge strane, komešala na sjedalu kao da ću iskočiti iz njega. Jednostavno nisam podnosila ovu glupu, glupu tišinu među nama, ali nisam htjela niti prva započeti.

Nakon još Bog zna koliko ovakve neugodne vožnje, taxi nas je ostavio ispod zgrade i za minutu smo bili u stanu. Ostavio je ključeve na komodi pokraj vrata i odložio jednu štaku pa nekako skinuo vjetrovku sa sebe. Sve je radio motorički, jedno za drugim, kao da ja ne postojim.

"Idem pod tuš." kratko je rekao i prošao kraj mene bez ikakve naznake za razgovor.

Kroz glavu su mi se konstantno vrtile Sofijine riječi o toj nekoj Antinoj bivšoj. To me uznemiravalo, činilo me nesigurnom u cijelu ovu priču. Posebno me ljutilo što je cijelo vrijeme naglašavao da mrzi laži, da su mu uništile život, a s druge strane on je činio isto. Tehnički možda i nije lagao, ali koliko je to zapravo drugačije od šutnje zaista ne znam.

Milijun emocija prolazilo je kroz mene da nisam sigurna niti mogu li više razabrati o kojoj se radi. Toliko misli koje nisam mogla posložiti, sve me nešto mučilo. Provodimo vrijeme zajedno zatvoreni u ovom stanu, njegujem ga uz posao kod Biserke i Maria, toliko sam se dala u sve ovo, a samo jedna stvar je potrebna da ponovno osjećam kao da ga uopće ne poznajem.

Iza leđa sam čula vrata od kupaone, štake pa zatim vrata od sobe.

Nema jebene šanse.

Lucija koja je došla ovdje obećala je sama sebi da će se promijeniti. Kući je uvijek šutjela, skupljala sve to u sebi pa na kraju završila kod psihologa. Ne mogu ići spavati s glavom punom svačega. Digla sam se i kao furija ušla u spavaću sobu.

"Samo mi nemoj reći da ideš spavati."

"Pa to sam planira." rekao je nonšalantno i toliko beznačajno da me to tjeralo na rub.

"To si planirao? Stvarno Ante?"

"Da." rekao je sjedeći na rubu kreveta. Uopće se nije udostojio pogledati me.

"Nećeš apsolutno ništa reći? Mislim, osjećam se kao budala. Tamo me ona, ona...zmija od žene ubijala pred svima, a ti si cijelo vrijeme šutio. I sad šutiš i praviš me budalom."

"Što oćeš da ti kažen?"

"Bilo što." sad sam već počela osjećati škakljanje u očima. Mrzila sam kod sebe što me nervoza tjerala na plakanje i to mi je sad najmanje trebalo. Ali on je i dalje šutio, buljio negdje u prazno i od mene radio majmuna.

"Ante." zazvala sam ga, ali ništa.

Grubim i čvrstim korakom, prije nego sebi dopustim da zaplačem, odmarširala sam i uzela jastuk.