Bijeg

Bila je problem

Gledao sam ta dva smeđa oka kako lutaju uokolo samo da se ne sretnu s mojima i moram priznati da su poprilično uporna. Čuo sam da joj želudac već neko vrijeme kruli, ali i dalje ponosno stoji ispred mene i bahati se. S obzirom na njen raniji stav, to sam i očekivao.

"Stvarno me ne misliš pustiti da odem?" u nekom me trenutku pitala, al tako tiho da sam je morao malo provocirati.

"Jesi rekla nešto ili? Nisan siguran da san dobro čua."

"Aaa." zanovijetala je "Ništa. Nisam rekla ništa."

Kad sam razmislio malo, zaista i nije izgledala kao ni jedna druga. Nikakva Bugarka, Rumunjka, Talijanka, ma bilo koja druga. Lucija je bila prava Hrvatica, glavom i bradom, onako privlačno prkosna i slatko ljuta. Kako sam to uopće mogao promašiti.

"Inatljivice, mislin te pustiti ako ću te ja odvesti u stan ili di god živiš. Čujen da ti i drob kruli, možda bolje da pristaneš na to da te ne bi mora opet voditi nazad u hitnu."

Snuždeno je prihvatila činjenicu da je to zaista tako i da će ovdje umrijeti od gladi ako se ne pomakne. Poprilično sam siguran da joj je to teško palo, sudeći po pogledu kojim me prostrijelila, ali nije me bilo briga. Ponovno sam se osjećao kao pravo, pravcato govno jer mi je u prvi plan upala njezina zamotana ruka. Čak se nisam previše zamarao s tim što je Rade govorio za novinare. Grižnja savjesti me počela opasno gušiti kad vidim što sam učinio. Posebno kad je počela plakati, tad mi je došlo da se bacim pod auto i sam se polomim.

Iako, u dubini duše sam se malo bojao toga da ovo izađe u medije. Lagao bih sam sebi da kažem da nisam. Prvo, moja karijera bi otišla k vragu, drugo ćaća bi me okrenuo naopako i objesio za stablo pred kućom u Vinjanima, a treće sestre bi me sigurno zatukle motikom prije ćaće.

"Onda? Ili ćeš umrit od gladi tu ili ćeš mi dopustiti da te odvezen." nasmijao sam joj se.

Toliko je bila ljuta da su joj obrve pale do pola oka i sigurno me htjela udariti. Izgledala je smiješno. Maskara joj se razlila ispod oka od plakanja, a kako su suze kapale po obrazima tako je ostao ravni trag ispranog pudera. Ruž joj je ostao samo na rubovima usana, a rumenila skoro više da i nije bilo. Poprilično se uneredila.

"Znaš što," ponovno je tako bahato rekla "mrzim te, ali ne mogu više stajati tu. Ruka me ponovno počinje boljeti i gladna sam, tako da okej. Ako ću te se tako napokon riješiti, onda okej." toliko je bezvoljno to rekla da sam pomislio da me stvarno mrzi. A adresu svog stana još je tiše promrmljala, tako da sam stvarno shvatio da je bolje da što prije odem od nje.

Ušla je u auto, a ja sam se pobjedonosno osmjehno. Nije se rodio onaj tko je bio tvrdoglaviji od mene. Ušao sam u auto pa primijetio da se već zavezala. To mi je istjeralo mali osmjeh, a ona je i dalje bila kao mrgud. Okrenula je glavu od mene, prateći što se događa.

Kad sam upalio auto, ponovno je počeo svirati Zečić. Prisjetio sam se kako smo ranije večeras Rade, Mario i ja, već pomalo pripiti, pjevali i derali se dok smo išli prema restoranu. Sve dok nisam došao tamo i na svoje oči vidio onog konja od Davidea. Taj mi je tip išao na živce od prvog trena kad sam potpisao za klub, a otkad je počeo podjebavati za Sofiju dođe mi da mu slomim obje noge. Pogotovo jer se uvijek vrti oko mojih žena. Koje više nisu tvoje, Ante. Sofija je žena tvog prijatelja.

"Isuse. Bože." nervozno je uzviknula i mene prenula.

"Što je sad bilo?" upitao sam je živčano "Vidiš li da vozim, nemoj mi te stvari raditi jer ćemo imat sudar."

"Nema ga." prtljala je po torbici živčano.

"Koga nema?"

"Ključa. Nema jebenog ključa. Sigurno mi je negdje ispao kad sam pala. Što ću sad?"