Bijeg

Praznina

Nisam mogao vjerovati. Jednostavno, nisam. Nakon što je došla u onu kuću htio sam zapaliti sebe, Radu i nju i njenog deč-BIVŠEG dečka.

I Radu, ako to već nisam rekao.

Ali, zapravo, toliko sam ju htio vidjeti. Ne sjećam se baš trenutka kad sam izgubio kontrolu nad autom, ali znam da sam mislio na nju. Cijelo sam vrijeme mislio na nju, bez obzira što mi je Pioli rekao da će me možda suspendirati. Iako bi mi to trebao biti životni problem, ja sam mislio na Lucu. Na kraju, evo, iako sam mogao ostati invalid, prometna nesreća je riješila pitanje suspenzije. Valjda.

Jebote Ante, zbroji se.

Cijeli jebeni život treniram i trudim se, dokazujem svima da mogu, da sam dobar u tome što radim. Trebao bih misliti na to kako da svoj život dovedem u red i vratim se na prave tračnice.

"Dobro debilu, je li ti mene uopće slušaš?" zaderala se Katarina, čije lice sam promatrao kroz zaslon mobitela.

"Slušan te. Ne govori mi da sam debil tuko jer kad dođen doma, namlatit ću te."

"A ako san ja tuka, onda si ti.."

"Vas dvoje ste dosadni ko proliv." negdje iza Katine glave čuo sam Mariju, koja je kao i uvijek bila potpuno nezainteresirana da vidi svog jedinog brata. Iako sam bio totalno razbijen, noga mi je bila skoro pa slomljena, rebra nabijena i tijelo u modricama. S blagim potresom mozga. Ništa od nje.

"Marija začepi." u glas smo rekli i Kate i ja pa smo se oboje počeli smijati.

"Slušaj, mater je rekla da će te nazvati sutra kad ćaća dođe. Iša je s prijateljima na ribe pa ni ne zna da si ima prometnu." Katarina se navila kao na baterije "Jesi ti dobro? Mislin, znan da nisi, al moran te pitat. Kako se to uopće dogodilo? Zapravo, ne moraš mi ni reći kad znan da..."

"Dobro, di se ti gasiš?" prekinuo sam ju jer sam imao osjećaj da će mi glava eksplodirati.

"Kako si bezobrazan. Ja se samo brinem."

"Znan Kate, ali iman potres mozga. Ne mogu slušati sto i jedno pitanje."

Taman kad sam odgovorio, čuo sam da se vrata od stana otvaraju. Luce je polaganim korakom ušla, vjerojatno misleći da spavam, a za sobom kao da je donijela sunce. Čim je čula nečiji glas, okrenula se i nasmijala mi se da me pozdravi. Nekako me sve odmah prestalo boljeti.

"Jesu to vrata od stana?" Katarina me omela "Ko je to? Što ne živiš ti sam?"

Lucija je ustuknula. Ukočila se i čekala da završim razgovor. Lice joj je bilo zbunjeno čuvši ženski glas. Dobro me promotrila i nije se pomicala. Licem joj je prošao tračak sumnje, znam. Mogao sam to razabrati bez obzira što nismo proveli puno vremena skupa.

"Ko je to?" iza Katine glave pojavila se sad i Marija. Mare je bila znatiželjna samo oko mog ljubavnog života. Inače, mogu crknuti ako nju pitaš.

"Evo i ove." smijao sam se "Gledan tv. Odnosno, više ga pokušavan gledati dok me vas dvi upilavate. Volio bi se vratiti gledanju i izležavanju, ako nemate ništa protiv."

"Lažeš Antiša." rekla je Kate "Lažeš ko pas, a znaš da ja znam kad ti lažeš. Vidin da ti se brk smije i nešto se događa."

"To čak i ja mogu skužit." ubacila se Marija "Ajde, gukni."

"Vas dvi ste nemoguće i upravo prekidam poziv. Volin vas, pozdravite mater i ćaću."

Bilo je tu nekog deranja, gunđanja, svačega, ali ja sam pretisnuo crvenu tipku i prekinuo poziv. Imao sam pametnijeg posla od odgovaranja na sto i jedno pitanje mojih dosadnih sestara.