Bijeg

Sad je kasno

Davide je nešto brbljao na talijanskom i na engleskom istodobno. Bio je sad već toliko dosadan da sam se pitala čemu sam izgubila toliko vremena u razgovoru s njim. Iako, znam čemu. Jer me plavooki gospodin izbacio iz takta i htjela sam mu vratiti istom mjerom.

Nisam baš sigurna koliko mu ovo smeta, ali nadala sam se da mu smeta barem koliko i meni njegovo ponašanje. Stalno ispadam budala ispred njega. Prvo me grabi onako pred svima, pa živčani, pa se svađa, pa mi se približava kao da će me poljubiti, a onda kao šlag na torti, kad napokon dođe kod mene ponovno pokušava kontrolirati moje razgovore. I toga mi je previše.

"Lucka, gdje je Ante?" Rade je sjeo do mene i spasio me od gnjavaže.

"Ne znam pa sad je bio tu." slegnula sam ramenima "Ali molim te nemoj me ostaviti samu s ovim Davideom jer će me ugušiti. Strašno je dosadan, a ne želim biti bezobrazna zbog Ante."

Rade se gromoglasno nasmijao, "Vjeruj mi da znam koliko je naporan, ali ti si prva djevojka koja je to rekla. Inače mahom lude za njim."

"A baš imaju za čim." prevrtila sam očima "Mogla bih ići vidjeti gdje je mrgud. Mislim da sam ga dovoljno ljutila."

"Ti si kraljica." smijao se "Drago mi je da si našla recept za našeg Rebu jer to treba moći."

"Ma nisam našla nikakav recept, u tome i je problem." ustala sam se "Idem ga naći, odmah se vraćam."

Rade mi je mahnuo i prebacio se na svoje sjedalo, ponovno upavši u priču s nekim. Šetajući u smjeru koji sam odabrala, osjećala sam sve te poglede na sebi i to sam mrzila zato što imam osjećaj kao da me procjenjuju jer znaju da nisam dio takve elite. Cijelo vrijeme se osjećam kao izrod, a posebno kad me netko tako odmjerava. To je učinila i ona Sofija.

Osim što me nenormalno odmjerila, Antu je gledala na neki čudan način što je bilo definitivno zapanjujuće s obzirom da je to žena njegovog prijatelja, ako sam ja to sve dobro povezala. Ništa ne shvaćam, ali dobro, i ova čudna večer mora jednom završiti.

Ušla sam u hodnik koji me zabljesnuo jarko žutim zidovima i snažnim svjetlima. U ovom dijelu nije bilo nikoga i nije se čula niti muha, ali vidjela sam da je ovdje wc pa sam pomislila kako bi bilo pametno tu proviriti. Šetala sam ravno, pokušala sam otvoriti neka vrata koja su bila na putu, a onda sam začula nečiji glas samo par metara od mene. Oči su mi ugledale oznaku "toilet" pa sam slavodobitno pljesnula sama sebi. No, onda me dočekao ženski glas koji mi je bio nekako poznat.

"Lepa ti je devojka. Ali nije lepša od mene i znaš da me nećeš nikada zameniti." taj glas je rekao.

"Ja sam uvek tu za tebe Ante, do kraja života."

Kad sam čula Antino ime, samo sam se zamrznula. Mozak mi je pokušao prevrtiti čiji je to glas, ali od stresa kojeg sam osjetila, jednostavno nisam mogla razmišljati. Stajala sam točno ispred vrata i ako se primaknem samo dva centimetra bliže, vidjeti ću tko je.

Ali ne znam imam li snage za to. Ako je Ante Rebić ovdje s nekom drugom curom, moje će se srce raspasti bez ikakvog razloga, što je najgore od svega, i nisam sigurna mogu li to sebi učiniti, ali ako ne pogledam, neću nikad znati.

Disanje mi se ubrzalo, mozak mi je pulsirao i srce mi je udaralo u plućima. Definitivno sam imala napadaj panike od onoga što ću zateći kad pogledam, a znala sam da moram jer ne mogu živjeti u neznanju. Pomakla sam se, okrenula prema unutra i vidjela sam ga. Vidjela sam baš ono što nisam htjela vidjeti i ono što nisam mogla podnijeti. I znam da nisam imala razloga za to, ali osjećala sam se kao da imam groznicu. Tijelo mi je iznutra drhtalo, a u plućima mi je takav pritisak da bih se mogla ispovraćati.

Ante je bio naslonjen na keramičku plohu, pokraj umivaonika, a Sofija je izgledala kao da je cijela naslonjena preko njega. Svojom mi je plavom kosom sprječavala pogled, ali i ovo je bilo dovoljno. Čula sam Antin glas kako nešto mrmlja, nisam razabrala što govori, ali dobila sam potvrdu da je to on.