Bijeg

Prolog

Jesan li falia, što tako san volia, u njoj san zakopa, sve šta san bia ja. Sa mnon je vidila dicu svog čovika, meni se nadala, a sve san ugasia..

Dobri, stari Oliver čuo se iz zvučnika jedinog mjesta gdje sam sada mogao biti. Snažno sam stiskao mekani volan i jednakom jačinom sam držao papučicu na gasu. Vozio sam uvijek istom rutom kad bih negdje pobjegao. Autocestom koja mi je pružala samo ravan pogled u mrak i slabo osvjetljene iscrtane linije koje bih pratio putom. Eventualno bih znao uživati u čistom zvjezdanom nebu, van grada i vreve, na velikim čistinama gdje nema previše automobila niti ljudi.

Dok ležim sam, čujen joj glas i čekan da... Stisnuo sam tipku off prije ostataka pjesme. Boljelo me. Neopisivo. Nisam znao da sam toliki slabić dok nisam bacio svoj život u vjetar i sad bespomoćno lutam okolo. Ona je bila netko za koga se vrijedilo boriti, netko tko mi je dao svaki djelić svoje duše, a ja sam ju nemilosrdno odbacio zbog drugih. Zbog laži. Nisam joj vjerovao.

Jesen je stizala. Osjetio sam ju u zraku i davala je na kiše koje je ona, naravno, obožavala. Krišom sam pogledao suvozačevo sjedalo jer sam ju mogao zamisliti kraj sebe. Volio sam njene nogice skupljene tu, uvijek se koprcajući na tom sjedalu. Volio sam kako bi odrješito okrenula glavu od mene i pratila gdje vozim. Volio sam kako bi mi neprimjetno okrenula pjesmu pa pojačala do daske nešto svoje. Volio sam kako je pjevala i kako me činila djetetom. Volio sam ju. Nikad joj nisam ni rekao koliko.

K vragu, još uvijek ju volim.

Od kad je otišla, više se ni u svom autu ne osjećam kao nekad. Ne mogu pobjeći od nje nigdje. I evo, prve su kapi kiše pale i opet sam se sjetio kako je govorila da će mi pokazati zašto je jesen dobra. Jesen je za ljubav, to bi mi znala reći.

Moja jesen bez nje nije za ništa. Samo je prokleto hladno, kišno i tmurno razdoblje na koje se moram prilagoditi.

Zvuk zvona proširio se cijelom unutrašnjošću i prekinuo me iz očajničkih misli u kojima nikad nisam mislio niti biti. Nisam taj tip.

"Halo?"

"Ej, Reba." čuo sam glas jednog od svojih najboljih prijatelja.

"Mijate. Reci."

Udahnuo je nekako suviše otužno, "Gde si?"

"Vozin se. Reci."

"Ma ništa, Vedrana me ugnjavila da te zovem. Kaže da se boji za tebe pa reko da proverim gde si."

Mijat i ja imali smo neki poseban odnos. Njegovali smo to prijateljstvo bez obzira što više nismo igrali skupa. Bio mi je skoro kao brat, u korak s Ivanom i ostalom ekipom iz Vinjana. Šutio sam jer nisam znao što bih mu rekao. Nisam ni ja znao što ću sa sobom.

"Reba, slušaj, hajde da dođeš kod mene na koji dan brate. Možda da opustiš malo glavu, da prestaneš da misliš toliko o njoj."

"Ne mogu Mijate. Pokušavam, ali mi ne ide." proletio sam rukom kroz kosu pa ponovno uhvatio taj volan da se iživim barem na njemu "Ne znam što da radin brate, ne znan kako ću se pomiriti s ovin svim. Nisan tija..."

"Znam Reba. Niko to ne bi hteo, ali šta ćeš. Dogodilo se. Moraš da nastaviš dalje, ne možeš da budeš u takvoj komi jer ćeš izgubiti mesto u klubu. Skoncentriši se na igru, treniraj. Pusti Ante."

Mijat je imao pravo. Znao sam to i ja, ali kako narediti sebi da prestaneš kad za to nemaš dovoljno snage. Nekima su srce i glava u sukobu, meni nisu. Usmjereni su samo k njoj i ne znaju za drugo.

"Što misliš da nisam pokuša? Jednostavno neće."

Ponovno je udahnuo glasno i teško, kao da je i njega boljelo.

"Slušaj, možda bi ipak trebao. Ona će da nastavi dalje, a šta ćeš ti onda?"

"Neće nastaviti. Znan to. Osjetio bi da nije više moja Mijate, osjetio bi." gotovo sam očajnički zazvučao. Ton glasa spustio mi se za jednu cijelu oktavu, a Mijat je šutio i to je trajalo.

"Mijate? Zašto mučiš?"

"Ma nema razloga. Ne znam šta da kažem."

"Lažeš mi." nervozno sam pogledao u bluetooth zaslon u autu, kao da gledam u oči svog prijatelja "Osjećam ti u glasu da lažeš. Reci mi."

"Ante-"

"Ne. Mijate, reci mi. Znan da nešto znaš, reci mi."

Ponovno ta tišina koja je za mene bila skoro kao smrt. Srce mi se junački uzbudilo, probijajući prsa svakim novim otkucajem, a ruke su mi se počele nenormalno znojiti.

"Vedrana se čula s njom." pažljivo je govorio kao da bira riječi "On...zaprosio ju je. Rekla joj je da se na neko vreme vraća u Hrvatsku."

Na njegove riječi moje je srce prestalo kucati. Mozak mi je opsjeo njen miris, glas, tijelo, sve ono što je do nedavno bilo samo moje. Odjednom više nisam osjećao da dišem, nisam znao kuda vozim, nisam vidio ispred sebe niti sam čuo Mijatov glas. Crne točkice ispunile su moje vidno polje, a pluća jednostavno nisu mogla udahnuti dovoljno. Izgleda da nisam dobro osjećao, izgleda da ipak više nije bila moja.

Nisam nikada mislio da će mi se nešto takvo dogoditi. Nisam ni sebi ni njoj nikada priznao koliko mi je stalo i sada sam ju izgubio. Sad će sve ono što je bilo samo moje, biti nečije tuđe.

"Kada Mijate?" upitao sam kao mumija.

"Što kada?"

"Kad se vraća, kad odlazi?"

"Sutra. Let joj je sutra u šest popodne. Zašto Ante?"

Nasmiješio sam se sam sebi. Nisam imao razloga za smijeh pa je ovaj više bio očajnički, zadnji pokušaj duše da preživi.

Na tren se u mojoj glavi dogodilo nešto što nikad nije. Pomislio sam da odem po nju, da ju vratim. Da joj kažem da je volim i da bi za nju dao sve, ali moja je hladnokrvnost proradila. Ona odlazi i to je surova realnost naše priče. Gotova je.

"Bez veze pitan." toliko sam tupo to odgovorio da sam se prepao sam sebe. Ali nikada nisam i neću dopustiti da moji osjećaji prevladaju razum. Ovo je bio samo trenutak slabosti jer to je najveća glupost koju bih mogao učiniti.

"Onda, oćeš do-"

"Ne. Ne treba mi to, dobro san." prekinuo sam ga "Iden sad, čujemo se kasnije."

Prekinuo sam poziv prije nekog njegovog daljnjeg i nepotrebnog komentara. Vilica mi se grčila od bijesa, a jagodice na prstima bijelile od jačine kojom sam stiskao volan. Tijelo mi se potpuno ohladilo, ali pogled je ostao gdje i uvijek. Usmjeren prema naprijed, s nogom na gasu, vozeći dalje u bezdan autoceste kojoj ću ostaviti dušu da ju izliječi.

Ona odlazi. Odabrala je nekog drugog. Lagala je kad je rekla da nikad više neće u nečije tuđe ruke. Eto, sad je barem imam razloga mrziti.