Bijeg

Dobra večer Milano

Sjedim na svjetloplavoj jutenoj fotelji s nogama ispod guzice, kao što to uvijek radim. Volim se raskomotiti i osjećati se opušteno. Pogled sam cijelo vrijeme prebacivala s Markovih očiju na vrijeme vani. Sat je pokazivao 16:45, a vani je bilo sunčano i toplije nego prethodnih dana. Očekivala sam to jer smo napokon ušli u svibanj i u zraku je već mirisalo na proljeće.

Onda sam prebacila pogled natrag na Marka. Žile na vratu su mu iskočile i nabubrile, a gledao je u mene kao da me želi ugušiti vlastitim rukama. Pola naušnice mi je bilo na podu, a pola mi je ostalo na uhu kad mi ju je otrgnuo. I uho me malo boljelo, ali više me boljela duša.

"Rekao sam ti da se ne oblačiš tako. Pogledaj se na što ličiš, a ideš na kavu u grad. I onda još cijelo vrijeme razgovaraš sa Šimom, a ne sa mnom kao da sam budala. Kakvo je to ponašanje?"

Derao se. Nisam mu imala što odgovoriti jer je moj prag tolerancije na ovakva ljubomorna sranja već odavno prešao i sad sam bila u stanju vegetacije jer je bilo besmisleno svađati se.

"Jel me čuješ? Odgovori mi na pitanje kad nešto pitam."

"Nemam ti što reći. Osim da si bolestan u glavu i da možeš vikati koliko hoćeš, a ja ću opet isto obući."

Smireno sam rekla. Srećom, odabrao je baš pravi trenutak u kojem će ponovno pokazati svoju poremećenu stranu. Trenutak kada čekam da što prije ode s ekipom na nogomet jer su moje stvari spremljene u kufere, u mom ormaru, i čekaju polazak. Olakšao mi je.

"Ja bolestan? Ja? Ma odjebi lagano jer se nećeš tako ponašati. Nije moja cura kurvetina koju svi moraju gledati kad izbaci cice. Ja to ne želim. Što tebi to treba je li, da privlačiš poglede ili? Ne kužim."

Marko je samo nastavljao dalje i dalje. Nije prestajao, a meni se u mozgu stvarao tako nenormalan pritisak jer ne znam što bih trebala napraviti da ovo prestane. U ovakvim situacijama ne možeš pobjeći od pitanja zašto sam si to dopustila uopće, jesam li mogla bolje, mogu li otići samo tako i ostaviti sve. Ali morala sam jer sam ranije, kad mi je Marko u ovom bijesu iščupao tu naušnicu za koju je smatrao da ju nose kurve, shvatila da ovo više ne mogu. Priča se iznova ponavljala stalno i to je postajalo neizdrživo. Njegova deranja i vrijeđanja postala su moj zatvor iz kojeg nisam mogla pobjeći. Sve dok nisam kupila kartu za Milano. Sad se nadam da je Milano ono što meni treba, bar neki period vremena. Onda ću otići negdje drugo i tako dok me svi ne zaborave.

"Jadna li si kad tebi pored dečka treba da te drugi gledaju." promotrio me pronicljivo. Iz očiju mu je virila ta ljubomora koju nisam podnosila. Na početku nije bila toliko izražena i baš sam bila jako zaljubljena u svog dečka koji je bio savršen. Pomogao mi je u svemu u životu i nisam mogla vjerovati da sam našla toliko dobrog čovjeka, ali onda su počele događati ovakve scene kad sam jednostavno umalo poludjela. I odlučila pobjeći jer je to jedino rješenje.

"Hoćeš li prestati šutiti? Je li?" vilica mu je već bila stisnuta "Reci nešto osim što znaš vrijeđati."

"Ne vrijeđam ja tebe nego ti mene. To je prva stvar, a drugo s tobom se niti ne može razgovarati jer se ti samo dereš i imaš neke krive filmove u glavi." uzvratila sam zadnji put. Neću se više uopće raspravljati oko ičega s njim jer nemam snage.

"Ma pogledaj se. Samo se jebeno pogledaj, ajde." ugrabio me za zapešće snažno i čvrsto pa me samo odvukao ispred ogledala kao da sam vreća smeća, a ne osoba.

"Pogledaj ti na što ti ličiš. Te traperice su ti tri broja manje samo da bi izgledala utegnuto. Pa odvratno, ja to ne želim. Jel ovo normalno?" stalno je ponavljao da on to želi ili ne želi, a ja sam bila u očaju jer me mozak bolio od njegovog debilizma. Mene nikad nije pitao što ja želim.