Bijeg

Utjecaj

Ante Rebić.

Čovječe. Pa kako se to meni uspjelo dogoditi? Mislim, kao i svaka djevojka, sanjarila sam da mi se nekad nešto slično dogodi. Znate onaj osjećaj kad legneš u krevet i kreneš zamišljati svakakve situacije koje želiš da ti se dogode s nekim slavnim frajerom. Doduše, nije da sam zamišljala da mi poznati nogometaš umalo slomi ruku i ponaša se kao govno, ali sigurno sam maštala o tome da ga upoznam. A sad bi htjela pobjeći glavom bez obzira. Isuse, da Petra zna da me on vozio u svom autu, da je razgovarao sa mnom, da sam zapravo u njegovom stanu, pa srušila bi se. A tek da zna što mi je napravio...

Pogledala sam Antu, a on je pažljivo ostavio moje stvari na komodi u hodniku stana. Stan je izgledao nenormalno velik i savršeno uređen, kao da nije muškarac ovdje živio. S vrata si odmah, kroz široki otvoreni hodnik, ušao u još veću kuhinju, a kuhinja je bila spojena s dnevnim. Imala sam dojam da je tri puta veće nego što uistinu je, ali mi se svidjelo.

"Sad ću ti ja spremiti stvari da se možeš okupati." pogledao me na kratko i nestao negdje.

Ranije me doktorica u bolnici pitala je li mi on ovo učinio. Okej, na trenutak sam pomislila što ako kažem da je, što bi mu se onda dogodilo. Iako, nikad ne bih bila rekla.

Istina, gadio mi se. Ali nisam htjela završiti u svim svjetskim novinama kao cura koja je Anti Rebiću uništila karijeru. Ne hvala. O njemu ne želim čuti niti riječi, a niti ga želim vidjeti više ikad ili imati kakvog posla s njim. Samo jedva čekam doći do ključa od svog stana i zaboraviti da se ovo ikad dogodilo. Što je praktički nemoguće jer mi je papirić s brojem vlasnika stana ostao u stanu, a u mobitel ga nisam zapisala jer nisam htjela upaliti da me moji ne mogu dobiti.

Pametno. Čudo.

"Evo, sad možeš. Tamo ti je neka moja stara majica, čarape i sve ostalo."

Pogledala sam ga. Stajao je na sred stana, gledajući u mene. Presvukao se. Zapravo, bolje reći skinuo se. Bio je samo u kratkim hlačama i bez majice. Grlo mi se na taj prizor osušilo kao barut, a u glavi mi je počelo bubnjati. Koliko god sam ga mrzila, toliko sam ludila promatrajući ga takvog. Bio je toliko dojmljiv da sam zaboravila hodati i pričati. Vidjela sam nekolicinu zgodnih momaka u svom životu, ali Ante Rebić je daleko iznad svega toga. Gorostasni div kojem se svaki mišić na tijelu iscrtava, s tim je modro plavim očima promatrao hoću li se više pomaknuti.

"Dobro. Idem." projurila sam pokraj njega i uletjela u wc. Obrazi su mi žarili od njegove pojave i tog savršenog pogleda. Osjećala sam se ko prava klinika kad prvi put razgovara s dečkom koji joj se sviđa. Jedina je razlika što se meni Ante ne sviđa.

Nikako.

Razodjenula sam se i potom pogledala u ogledalo. Imala sam što za vidjeti. Koji je to glupan, mogao mi je reći da izgledam kao da su maškare. Zato mi se i smijao.

Otišla sam odmah pod tuš i to je izgledalo kao svašta nešto osim tuširanje. Dizala sam zamotanu ruku malo lijevo, malo desno da se ne smoči, jedva sam se nasapunala, a tek kako sam kosu oprala, bolje da ne govorim. Ruka me ponovno počela boljeti i ove rane koje sam imala grozno su me pekle, ali barem sam se uspjela okupati. Izašla sam iz kade i navukla Antinu majicu, ali kosa mi je i dalje bila skroz mokra. Natopila mi je ovratnik majice i cijeli dio leđa. Smotana li sam.

"Što ću sada k vragu?"

Pokušala sam ju sažmiti jednom rukom i uspjela sam taman toliko da ne smočim cijeli wc, što bi bila šteta jer sve izgleda kao u filmu. Udahnula sam nekoliko puta jer sam znala da ga moram zvati, nemam drugog načina.

"Ante." prvo sam rekla toliko tiho jer nisam htjela da dođe. Ali nemam druge.

"ANTE." viknula sam jače i odmah se pojavio na vratima. Nije mi pobjeglo kako me odmjerio, ali njegovo lice je bilo ozbiljno kao i uvijek. Bez ikakvih emocija.