Bijeg

Odlazak?

Ne znam je li sa mnom i s mojom glavom sve u redu. Promatrala sam u to plavetnilo u kojem sam se ogledala i pogazila sve svoje principe bez pogovora. Do prije dva sata sam mislila da mu nikada ne bih oprostila što me ozlijedio, zaklinjala se na to, a sad ga njegujem. I to pored svoje ruke koja me i dalje boli. To bi se moglo okarakterizirati kao psihički problem.

U svoju obranu mogu reći samo da sam stvarno počela osjećati strah da mu se nešto dogodilo kad je onako bijesan izletio i nije se vraćao i stvarno ga se nisam prepala. Izgledao je kao da bi me bio u stanju ubiti na mjestu, ali znala sam da neće. No, sad mi je opet koža naelektrizirana samo što mi sjedi tako blizu, a o tome koliko je njegova ruka visoko na mojoj bedri i koje osjećaje to izaziva u meni, ne želim niti govoriti. Ponovno je buljio u mene kao da sa mnom nešto nije u redu.

"Možda bi bilo bolje da idemo spavati." rekla sam i nasmješila se usiljeno. Bilo mi je previše borbe sa samom sobom.

"Je, u pravu si." kao da se trgnuo iz nekog bunila "Ajde ti u moj krevet, ja ću ode. Ne brini se previše za mene, mene di ostaviš, tu zaspen."

Osmjehnula sam se na ravnomjeran ton njegovog glasa, "Blago tebi. Zato ja ne mogu tako." lagano sam pomakla tu njegovu ruku koja je i dalje ostala na mojoj bedri bez obzira što sam sam se uskomešala. Kad sam se podigla i krenula prema sobi, na tren sam se okrenula i uhvatila njegov pogled kako me ispraća. Osmjehnula sam se, a on mi je mahnuo kao da odlazim negdje daleko.

Ušla sam u sobu i bacila umorno tijelo na ovaj ogroman, udoban bračni krevet, pa shvatila nešto. Ante Rebić je najprivlačniji muškarac kojeg sam do sada imala prilike upoznati. Ima nešto u tom gorostasu koji ima problema sa živcima i kontrolom, koji tako tiho i mirno priča, a promatra svaki detalj tvog lica. Ima nešto drugačije od drugih što u meni izaziva erupciju nepoznatih osjećaja.

Lucija!

Udarila sam se rukom po čelu najjače što sam mogla, čak me neočekivano i zaboljelo. Ali ne, ne smijem to raditi. Apsolutno, veliko i ogromno ne. Sutra ujutro moram smisliti kako da uđem u stan tako da se pozdravim s Antom za vjekove. Samo, to trebam učiniti što prije jer mi se ne sviđa uopće kako brzo mijenjam stanje svijesti u njegovoj blizini. Ja imam dečka. Točka.

U nekom trenutku tog svog razmišljanja sam očito zaspala jer je sad već lagana svjetlost udarala ravno u mene, pržeći mi lice. Pogledala sam sat na ormariću i došlo mi je da se ubijem. Još nije niti 7. U glavi mi je bio potpuni košmar. Čak se nisam probudila s mišlju o Anti, nego s nostalgijom i tugom za svojima. Jučerašnji dan je prošao totalno kaotično i nevjerojatno, ali danas je već neka druga priča. Probudila sam se u istini. Nedostaje mi moja obitelj. Ona jutarnja klasična svađa između mame i bake, potom neizbježna dernjava tko će izvesti psa, a zatim naravno neizostavan cirkus oko toga što će se danas kuhati. Toliko mi jako nedostaje i njurganje mog brata jer smo ga tako rano probudili i potom mamina dernjava da je razmaženi balavac.

Jesam li stvarno toliko loša osoba ako sam se pokušala izboriti za sebe? Ne znam. Znam samo da se osjećam grozno. Jučer sam valjda pokušavala sve to suzbiti u jeku događaja s Antom, ali od sebe izgleda ne možeš pobjeći. Danas je taj dan kad mi moje emocije naplaćuju dug što sam ih zatomila što sam dublje mogla.

"Ajmo Luce. Na noge lagane, nema spavanja." odjednom su se vrata sobe otvorila u punom mahu, a Antina glava je provirila s osmjehom od uha do uha. Izgleda da mi nije dao vremena za žaljenjem.

"Ajme meni." njurgala sam "Radije me stavi u top i negdje ispucaj, nego što se moram već dizati."

"Ma daj ne pričaj svašta." ušao je i uhvatio me za nogu pa povukao prema rubu kreveta "Danas ti je prvi dan u Milanu, a vanka je vrime za poželjeti. Moraš to iskoristiti."