Bijeg

Falio si mi

"Čekaj, tko još ne voli čokoladu?" upitala me zbunjena. Sjela je na sjedalicu preko puta mene, umorna od šetanja. Cijelo smo jutro šetkali uokolo da joj pokažem grad i nisam se dugo vremena toliko zabavio s nečim što nije nogomet. Zadnje vrijeme je nogomet bio jedino u što sam se dao cijeli, da nisam niti shvatio koliko mi ovako nešto fali. Nešto što nije luksuzna večera, opijanje i sve ostale stvari koje sam morao odrađivati.

"Ja." slegnuo sam ramenima "Nije da neću poist kocku čokolade ili nešto, ali nisan lud za tim."

"Ma nisi ti normalan." nasmijala se. Cijelo ju jutro nisam prestao gledati. Iako je bila obučena isto kao sinoć, tek sam danas vidio koliko je lijepa. Prirodna. Izašla je iz stana bez trunke šminke s kosom svezanom u repu, a dio grada koji smo prošli, prohodala je bosa jer su je cipele žuljale. Žustro se protivila tome da ju nosim i zahtjevala je šetati sama. Divio sam se njenoj opuštenosti jer to nisam dugo vremena doživio ni od koje cure do sada. Sve su one glumile ispred mene da su nedodirljive i posebne, a zapravo su sve bile jednake da nisu to ni znale. To me posebno nerviralo. Luce je prva koja nije bila jednaka, bila je svoja.

"Hvala ti na ovoj turi po gradu. Bilo je super imati osobnog turističkog vodiča." namignula mi je.

"Nema na čemu. Kad god mladoj dami zatreba."

Nasmijala se, "Nego, ako ti se da možemo otići do Nobua po taj ključ da napokon odem u stan. Nisam još sve ni raspremila, niti išta. Mislim da bih se trebala raskomotiti i vidjeti što ću dalje."

Moram priznati da mi je srce malo odumrlo. Ili barem usporilo kucati zbog toga što je rekla. Zapravo sam mrzio to što je zvučala kao da jedva čeka otići, a ja sam samo želio da ostane. Htio sam ju upoznavati, pratiti njeno tijelo, gledati je dok priča i sve što ide uz to. Dobro znam da to nije normalno, ali nisam mogao zanijekati tu povezanost s njom. Tu svoju želju da ju gledam i da pričam s njom, jednostavno da samo budem pokraj nje.

"Može." kratko sam rekao u nekom čudnom tonu iako nisam želio da primijeti to.

"Odlično." pljesnula je rukama "I Ante, hvala ti stvarno za sinoć i za danas."

Konobar je donio kavu koju sam jedva dočekao. Dok je ona veselo pričala o tome što ju se najviše dojmilo, ja sam osjetio vibru mobitela. Posegnuo sam za njim i ponovno vidio slovo S na pozadini. Nisam se niti sjetio da sinoć nisam pročitao onu njezinu poruku, a nemam ni neke pretjerane želje da pročitam ovu, ali mi je nešto govorilo da otvorim i pogledam.

I to nešto je bilo u pravu jer je u poruci pisalo kako će doći kod mene jer moramo razgovarati. O čemu bi mi uopće imali razgovarati, nisam znao i nisam htio da dolazi. Uzvratio sam da sam zauzet i da me nema, a potom spremio mobitel natrag. Odmah sam u istom trenutku osjetio novu vibru, ali nisam više namjeravao čitati niti odgovarati.

"Idemo?" upitala me.

"Idemo." uzvratio sam. Osjećao sam se kao neki slabić. Cijelo vrijeme sam razmišljao na koji način bi se trebali oprostiti, da joj nešto kažem, zagrlim ju ili što da napravim. Uopće nisam htio napraviti ništa jer zapravo nisam htio da ode. Želio sam ju upoznati, provoditi vrijeme s njom i promatrati ju, ali ona to očigledno nije htjela i jedva je čekala otići. Do sada se nikad nisam našao u sličnoj situaciji. Moji su porivi u potpunosti divljali, a ja ih nisam znao smiriti.

Relativno smo brzo stigli do Nobua i pokupili taj ključ, a stan u kojem je odsjela je bio zapravo prilično blizu restoranu pa smo se, uz dobru priču, u tren oka našli kod nje.

"Ta-daaaa." pustila me unutra. Stančić je bio sasvim dovoljan za nju, uređen totalno mladenački i veselo, ali ja sam ju i dalje zamišljao u svojoj kuhinji i na svom trosjedu.