Alien: Izolacija (u 1. licu na hrvatskom jeziku)

#1

- Oh, sranje, sranje, jebeno smrdljivo super sranje! - naglas sam ospovala poput nekog okorjelog kočijaša iz 19. stoljeća, osjećajući se ispavanom, ali ne baš dobro, kao da će mi pozliti.

Uvijek je tako nakon buđenja iz hiper-sna. Barem nekih desetak trenutaka.

Oh...još samo malo. Da, sad je bolje.

Polako sam se ispravila i okrenula.

Ležajevi za hibernaciju, tamnocrveni i ovalni, kao da su mi rekli da je dosta spavanja.

Da, točno, potpuno se slažem.

Pritisnuh dumb za vraćanje u početni položaj, i otvorene kapsule se zatvoriše.

Duboko udahnuh. I odmah postadoh svjesna da se nalazim u donjem rublju i grudnjaku.

Vrijeme je da se odem odjenuti.

I dok sam bosa, još pomalo troma od hibernacije tumarala hodnicima prijevznog broda Torrensa, zaposlila sam um ponavljanjem svega što mi se događa.

Čini se smiješnim, ali potrebno je. Nakon hiper-sna vrlo mi pomaže da se podsjetim tko sam i što radim, tj. čime se bavim.

Amanda Ripley, kćer Ellen Ripey. Strojar sam I elektro-tehničar na brodovima za prijevoz robe i ljudi, te sam više od desetak godina protratila na besciljnu potragu za mojom davno izgubljenom majku na tovarnom brodu Nostromo.

I odmah sam stisnula čeljust zobg toga. Očito si ne mogu pomoću. U meni je ta mala djevojčica koja je još uvijek nekako uvjerena da je njena majka živa, samo izgubljena tamo negdje...daleko.

Ali ovoga puta je drugačije, to osjećam. Na postaji Sevastopol je nađen snimač leta broda Nostromo i nešto mi govori da ću napokon pronaći...nešto više. Barem više od ničega.

I iskreno, pucam od nestrpljenja da stignem na postaju. Štoviše, rekla bih da sam uzbuđena.

Nakon predugog motanja brodskim hodnicima (toliko su pusti da se osjećam baš loše, kao da će odnekud da iskoči neko stvorenje iz noćnih mora da me napadne!) napokon stižem u kabinu sa ormarićima sa odorama. Zamalo se odjenem, ali tad vidim tuš i krenem pod njega. Uh, predivno! Topla voda, koja mi pljušti po glavi. Nasapunam se dobro, šamponom dobro ispreme kosu i...čudan osjećaj, ali nešto kao da mi govori da se neću uskoro ponovno kupati. Ne, ne sviđa mi se taj osjećaj.

Bilo kako bilo, nakon kupanja (tuširanja, zapravo) se odjenem, ulogiram u brodsko računalo i krenem da pronađem ostale. Ipak, pri izlazu primjetim nekakvu telefonsku govornicu sa utorom za ID kartice. Oh, još jedna glupost kompanije WY. Prije nekog vremena izdali su obavještenje da će svim brodovima koji rade za njihovu kompaniju ili često trguju izdati ove uređaje, multi-funkcionalne i vrlo, vrlo svrsishodne.

Hm...pojma nemam čemu to služi. Posegnem za starinskom slušalicom i pomislim nazvati Samuelsa. Da pokušam? Tja, zašto ne.

Nakon nekoliko trenutaka čeprkanja shvatim da to mogu učiniti tek nakon ubacivanja moje ID kartice. Uh, kako sporo. Traje nekih 3 do četiri sekunde dok uređaj reagira, pravo gubljenje vremena! Ali zatim nazovem brodsku centralu (01011) i od automatskog brodskog sustava zatražim da me spoji sa sintetikom Samuelsom.

- Ripley - odgovara mi nejgov glas među bipovima raznih uređaja.

- Dobro jutro, Samuels.

- Probudila si se, čujem. Tayloer je već sat-dva na nogama i ne osjeća se najbolje. A kako si ti?

- Prilično dobro - odgovaram - nakon prvih nekoliko trenutaka dezorijentiranosti. Kada stižemo?

- Na Sevastopol? Uskoro, rekla je kapetanica. Čuj, ja sam u medicinskoj kabini, nešto radim. Porazgovaraj sa Taylor i kapetanicom, ako želiš. Pridružit ću vam se ubrzo.