Alien: Izolacija (u 1. licu na hrvatskom jeziku)

#8

- Pričekat ćemo ovdje dok Ripley ne aktivira dizala - rekao je Waits.

- Da, čuvaj ih, maršale - rekla sam, pokazavši na Samuelsa i Taylor.

- Ricardo, pronađi Ripleyinu frekvenciju na radiju da se možete kontaktirati...

- Kako si, Ripley? - oprezno će Samuels.

- Poput breskvice, hvala na pitanju.

Otišla sam ne gubeći ni trenutka na slušanje njihovih razgovora. Dali su mi jedan radio. Izvrsno. Ako me kontaktiraju isprvo će zasvijetliti, i samo ako mogu razgovarati ću se javiti.

Ne gubim ni trenutka. Mračni, neosvijetljeni hodnici preda mnom se pune svijetlošću automatiziranih sustava koji reagiraju na moj pokret. Unaprijed ih osvjetljavam mojom lampicom. Detektor pokreta ne bilježi ništa zasada.

Odvaljujem jedan lokot na potrebnom mi dizalu, pritišćem gumb i čekam. Zaista. Tko bi rekao da neće biti ničeg sttesnijeg nego čekati dizalo u polumračnom hodniku sa nekoliko ventilacijskih odvoda na stropu.

Stiže. Ulazim. Dobro, da vidimo...razina sa konzolama za aktivaciju određenih dizala diljem postaje...aha, razina C5. Stižem zaista brzo. Osjećam se spremno. Nabrzaka provjeravam moju opremu. 2 punjenja EMP šokera. 3 metka. 1 EMP bomba, 1 dimna bomba.

Dizalo se otvara. Nova odaja je preda mnom. Tiha, polumračna. Detektor pokreta? Ništa. Ali imam većih problema. Vrata sliejva od dizala su zatvorena, ali netko se pokušava probiti kroz njih. Udarci su snažni i ne odustaju. Vejrojatno čovjek, zaključila sam. Zato hitam do konzole. Pronalazim traženo i aktiviram. Zatim shvaćam da moram aktivirati manualne prijenosnike na drugom dijelu prostorije. Činim to. Potvrda namjere na slijedećoj konzoli. Napravim i to. Zatim ponovna aktivacija na prvotnoj konzoli.

Sve to traje svega nekih desetak trenutaka, a tada iza sebe začujem uspaničen, muški glas.

- Znam da si ovdje! Što si to učinila? Ne, neću to dopustiti!

Sagibam se I šuljam Što dalje od njegovog glasa. Zirnem i vidim tipa sa uperenim pištoljem. Iza okuke ide u mom pravcu.

- Ne bi smio biti ovdje - začuje se dobro poznati jezivi glas iza mojih leđa.

Ne okrećem se već hitam u suprotnom smjeru, pored čovjeka. On iznenađen, ali shvaća da nisam prijetnja koliko umjetnjak iza mene. Puca u njega. Jednom, dvaput...ali ništa. Android je odmah do njega, udara ga dvaput u glavu i baca mu tijelo u obližnju pregradu. Čovjek mrtav, i ja panično tragam za mojom opremom.

- Mogu li Vam kako pomoći? - brblja android crvenih očiju brzo hodajući u mom pravcu?

- Umri, gade jedan! - kažem i bacim mu EMP bombu ravno u lice.

Munje oko njega bljesnu i on se stade trzati. Ali nikako da padne pa mu "pomognem". Nekoliko udaraca strojarskim džekom u glavu i dva hica iznad oka je uspješna kombinacija.

Iscrpljena odlazim u sliejdeću prosotoriju gdje pronalazim hrpu opreme - od koje nemam koristi - osim laserskog rezača pregrada. Uzimam ga i odlazim prema dizalu. Ne radi. Sranje! Nije vezano uz ovu konzolu i imalo je snage samo za dolazak ovamo.

Ali vidim jednu pregradu koja vodi u ventilacijski odvod. Pa...možda je vrijeme da isprobam moj laserski rezač.

Šrršršršrš, zuuuzur, huhuuhuhuh....šumovi su glasni, i sve to traje bolno sporo. Iza staklenog štitnika pažljivo režem u liniji. 43 sekunde! Predugo. U sebi se molim da pronađem neku bržu verziju rezača na postaji.

Kad završim, skidam izrezan lim i ulazim u odvod. Pokreta ničeg osim mene nema i idem dalje. Lijevo, desno, pa dolje...vraćam se na prethodnu razinu.

- Ripley, dizala rade. Mi odlazimo u maršalsku središnjicu tek kad se ti vratiš - javlja mi se maršal Waits.

- Samo vi idite, ja mogu za vama i sama.

- Možemo pričekati - velikodušno će on.

- Taylor ne može. Svaka sekunda može biti ključna - kažem i on uzdahne.

- Tvoja odluka. Idemo ovog trena. Kad stigneš pred dizala, pozovi ono koje vodi prema Solomonovoj habitaciji.

- Razumijem.

Izlazim iz ventilacijskih odvoda, otvaram nekoliko vrata i stiže pred dizala. Možda su me mogli pričekati jer stigla sam za minutu-dvije.

Prilazim dizalu koje vodi u Solomonovu habitaciju. Lijepo ime. Opet stresno čekanje na dizalo. Ali vrijeme mi prikraćuje novi Waitsov poziv na radio.

- Ripley. Čuli smo neke glasove na stubištu iznad nas. Upozorili smo ih da smo naoružani pa nisu dolazili. Ali ti se čuvaj. Dvoje, troje ih je, najviše.

- Ok. Hvala na upozorenju.

I dok lift dolazi, detektor mi pokazuje da je u pravi. Zelene točkice tiho mi se približavaju. Tiho, ali brzo. Zdesna dizalu. Stići će prije dizala, naravno. Kvragu!

Ali nemam dovoljno metaka. Možda da ih prepadnem? Ispalim jedan metak u stube, makar se još nitko nije spustio toliko blizu mene.

Aha! Točkice zastanu. Tiho brbljanje što učiniti dopre do mojih ušiju.

Dizalo stiže. Ulazim u njega. Pritišćem gumb za Solomonovu habitaciju. Vrata se zatvaraju i nikog sretnijeg od mene u ovom svemiru. To!

Još jedna mala pobjeda, a tko zna koliko ih još leži preda mnom!

Ali od Opreza ne odustajem ni jednog jedinog trenutka. Detektor u lijevu ruku, revolver u desnu i idem dalje. Uspinjem se uz stubište i korak za korakom se krećem prema maršalovim prostorima...

Ne znam gdje su, pa pritišćem gumb za poziv na radiju. Waits se spremno javlja, možda je i očekivao moj poziv.

- Desno stubište od dizala, zatim ravno, i kad stigneš na sjecište hodnika, ponovno desno. Ogroman znak je kod ulaza. Ne možeš promašiti.

- Bez dočeka dobrodošlice? - našalim se, tek tako.

- Samo dođi ovamo - maršal će bez tračka humora.

Velika uatomatska vrata registriraju moje pokrete, otvaraju se i pružaju mi očekivan pogled na hodnike ovih prostora.  I nadesno ih vidim, kolonijalni maršali i njihova središnjica. Na moje inzistiranje, ranije je Waits potvrdio da su ondje ventilacijski odvodi standardne veličine, a ne ekstra veličine kao svuda drugdje na postaji. Ekstra veličina? Zašto? Pitala sam i dobila odgovor. Velika postaja za trgovanje, sa potencijalno mnogo robe i ljudi - obična ventilacija ne bi bila dovoljna.

Zato sa velikim guštom ulazim kroz samootvarajuću pregradu i idem uz jedno maleno stubište i stižem na cilj. Desetak ljudi je ondje. I žeme i muškarci. Maršalov zamjenik Ricardo nervozno korača uokolo. Prolazim kroz još jedna vrata i vidim Waitsa. I kroz  providnu pregradu meni nalijevo, Samuelsa koji na mdeicinskom krevetu njeguje ranjenu Taylor.

- Kako je Taylor?

- Preživjet će. Uskoro će i prohodati - odgovara maršal ni ne pogledavši me, zagledan u svoju konzolu.

- Ok.

- Izvrstan posao, Ripley. Aktivirala si dizala ovamo što nama nije uspijelo. Ti kurvini sinovi koji haraju postajom...

- Ljudi ili androidi?

- Oboje. Sreća da smo zasad izvukli živu glavu...nego čuj, zauzet sam. Odi pričaj sa Marlowom, kapetanom broda Anesidore kojim je ovamo donio svoju unesrećenu suprugu i iz koje se izlegao onaj monstrum. Možda ga uspiješ nagovoriti da ti kaže koordinate broda da ga možemo daljinski zazvati. Gad ga je parkirao u eliptičnu putanju oko plinovitog diva.

- Aha. Možda ga nagovorim.

Nisam baš uvjerena da će mi to uspjeti. Ali prvo se počastim bogatom ponudom hrane na obližnjem stolu, pripremljenom za sve gladne, žedne i preživjele poput mene. Kad se okrjepim, sa tanjurom grickalica odlazim do ćelije i zagledavam se u oči nepoznatog tipa.

- Marlow?

- Tko želi znati?

Uzdahnem i nastavljam sa pitanjima.