Alien: Izolacija (u 1. licu na hrvatskom jeziku)

#13

Nakon što sam ostala bez oružja, ali ne sasvim ranjiva (jer još uvijek imadoh emp bombe, pipe bombe, molotove i signalne baklje) krenula sam dalje.

U koloplet uskih hodnika i odaja koje vode u središte APOLLOA, AI-ja čitavog Sevastopola.

Nije bilo ugodno. Aktivirati konzolu s jedne strane, pa isto učiniti s druge, pa hitro otrčati do ulaza koji je inače odvod pare, a na nekoliko trenutaka se njime može proći za slučaj popravka.

Čini se da sam danas ja taj popravak. Skutrila sam se unutar majušnih hodnika, pa još više, jer se uskoro nisam mogla ni uspraviti. Sreća da sam struju isključila inače bih bila reš pečena.

S Ricardom sam popričala još nekoliko trenutaka o smrti Samuelsa, i kako je sada na meni odgovornost da direktno kažem APOLLU da je Sevastopol slobodan od monstruma.

Novo područje je uslijedilo.

Par hodnika punih otrovne pare, ali u blizini bijaše sigurnosna maska pa nije bilo problema. Iako, androidi bijahu uokolo, i s njima jest bilo problema. Prvi me iznenadio jer mi bijaše sliejva od ulaza kroz koji sam prošla, pa me počeo gušiti.

Gadno, zaista. Da se nisam snašla i lupila ga maintenance jackom za desetak sekundi bila bih mrtva. Ali to ga je samo omamilo. Dovoljno dobro za mene.

Otrčala sam dalje, kašljući. Motion tracker me uputio prema glavnoj konzoli za otvaranje ventilacijskog odvoda koji vodi direktno u centralni sustav APOLLA, koji je u fizičkom obliku jedna ogromna kupila promjera 15 metara, i u koji može ući jedna osoba i preko tipkovnica direktno komunicirati s sustavom.

Jezivi tipovi. Svako malo bi se pojavili, ovdje odjevene u narančaste kabanice, mrmljajući učtive besmislice. Sad već iskusna, protrčala bih pored njih prije negoli bi me uhvatili i poečli daviti. Nije potrajalo dulje od minute i već bijah u zračnom odvodu koji me odveo k APOLLU.

A tad...

Bijah ondje. U mozgu postaje. APOLLO. Ali nije moglo biti tako lako...

Trebalo je izvesti dva hakiranja mojim frequence tunerom kako bi se sustav otvorio.

Odmaknuh se nekoliko koraka jer se sve počelo tresti kao kod potresa.

Para se počela dizati odasvud, kupola se također izdigla metar-dva iz postolja...

Je li ovo tek jedan besmislen specijalni efekt za zadivljivanje publike pri prezentaciji financijerima? Jer bijah malčice ustuknula, ali neimpresionirana. Ili bolje rečeno, bila bih imrpesionirana kad bih znala da ovaj famozni umjetni mozak može donijeti koju dobru odluku na svoju ruku, a ne da funkcionira kao najobičniji relej interesa kompanije Weyland-Yutani.

I nakon nekoliko trenutaka koji su se činili dugim poputvječnosti, vrata se otvore.

Dočekala me stolica, debeo malen ekran i zidovi prepuni dugmadi, svjetlucavi poput zvijezda.

Divno mjesto za meditaciju, prepostavljam, ali definitivno za nekog drugog u neko drugo vrijeme i mjesto.

Nasrnuh na tipkovnicu i objasnih sustav da je monstrum izbačen s postaje. Sustav je zastao, kako bi skenirao postaju. I...

Slijedeća obavijest me prožela trncima hladnog straha:

- Negativno, skeniranje oko jezgre trenutno ne potvrđuje ovu izjavu.

Što? Zar ih ondje, oko fuzijske jezgre postaje, ima još? Nekolicina? A ja se nekolik osati šuljam kako bih seriješila jednog jedinog primjerka?

Ljuta sam i inzistiram da APOLLO makne lockdown. Negativno i negativno. Usput otkrijem da sustav radi na specijalnoj naredbi od WY koja mu naređuje da je pribavljanje primjerka stvorenja primarno, a sve ostalo, svi životi drugih, sekundarno.

NIsam to oečkivala, ali nisam iznenađena. Ako je kompanij WY kupila Sevastopol od kompanije Seegson bilo je očekivano da nisu gubili vrijeme već odmah programirali računala kako im odgovara. Kako? Možda pomoću radioprijenosa, vjerojatno. Možda

U redu, duboko udahnem i odmaknem se od konzole. Dođe mi da razbijem minijaturne ekrane maintenance jackom i ostavim nekoliko signalnih baklji da se puše u ovom jadnom glupom umjetnom mozgu u slijedećih nekoliko minuta, ali ipak se sudržim. To bi bilo katastrofalno, da se APOLLO zapali i prestane raditi i postaja se možda surva u KG-348.

Izlazim i dok se vrata kupole i APOLLA zauvijek zatvaraju za mene, već sam donijela odluku.

Odlazim ondje, u središte reaktora, provjeriti je li tome zaista tako. Ako ih ondje ima još, tih užasa na dvije noge s repom i duguljastom glavom.

Bit ću oprezna, ali moram biti sigurna. Ako su ondje, to je to. MOžda ih uspijem nekako na licu mjesta uništiti, a ako ne...pa, vidjet ćemo.

Uostalom, bit ću ondje vrlo kratko vrijeme. Neću se nepotrebno zadržavati.

I zato se spustim ljestvama na nižu razinu, pa na još nižu.

Spuštam se u utrobu ovog mehaničkog titana koji u sebi sadrži sjeme organskog zla, moglo bi se poetski reći, iako nikad nisam imala ni dara ni interesa za poeziju.

Konzola za spuštanje dizala-platforme je ondje, spremna na mene.

Namjestim si opremu malo čvršće, uzdahnem i pritisnem sve potrebno.

Riješimo se ovoga što prije pa da možemo nastaviti s našim životima!, pomislim i tada spust započne. Isparenja uokolo vratila su me u neka ranija, ljepša vremena, u kojima bijah okružena obitelji u vrijeme ručka, s toplom juhom od šparoga.

Zakašljem i prenem se iz dnevnih snatrenja. Zaista...ova isparenja nisu jušne prirode, u to nema nikakve sumnje.