Alien: Izolacija (u 1. licu na hrvatskom jeziku)

#17

Vrata dizala se otvore. Dočekala me magla...ne, dim u polumraku.

Mračno se osmjehnem. Dakle, to je to. Još jedna od uceta novih prostorija koje su prave zagonetke za napustiti, a pritom izvući živu glavu.

Ali ne zastajem, niti se predajem. Samuels i Taulor su mrtvi. Waits, Ricardo i mnogi ostali - svi do kojih mi je bilo stalo, zapravo. No to više nije moj problem. Bez emocija se nastavljam boriti za moje vlastito preživljavanje.

Ali ovo je borba koja zahtijeva fleksibilnost u mnogočemu, pa nastavljam tiho i vrlo perceptivno.

Da vidimo...aha. Sakrijem se iza obližnje kutije za robu u donjem desnom kutu prostorije nakon što provjerim da ondje negdje nije ventilacijski odvod. Zatim osmotrim prostoriju. Zapoečtak, velika je. Moj cilj mi je jasno vidljiv: novo dizalo, koje treba prvo pozvati. Ali gle čuda, već odavdje vidim da nema struje pa trebam vjerojatno naći neki način kako je povratiti.

Odmah zamjećujem i nekog tipa sa sačmaricom koji patrolira uokolo, očito zasad još uvijek sretnik što nije susreo monstruma. Ali jadnik nimalo nije oprezan, i očito vjeruje da će ga oružje zaštititi u slučaju neugodnog susreta, a ja pouzdano znam da neće.

I na tren se osjetim skoro ok. Prostorija bi bila tiha i jeziva da tog tipa nema, a ovako, makar znam da bi me upucao ako me vidi, osjećam se bolje. Jer bolje je biti u blizini ljudskog neprijatelja, nego biti sam u ogromnoj prostoriji - pogotovo na ovoj postaji.

I još dok u glavi stvaram plan kako ionskom lemilicom razrezati ploču koja vodi do male odaje gdje je vjerojatno strujni krug, tip prođe ispod ventilacijskog odvoda i...

Jedan rep ga proburazi i odvuče uvis. Tip urliče i zapomaže svega nekoliko sekundi. Tumbanje iznad mene i tišina.

Stisnem usne u crtu. Da, sad je prostorija opet savršeno jeziva. Baš moja sreća.

Na oprezan način lemilicom razrežem panel i uđem u pokrajnju prostoriju. Mrak je potpun, pa palim svjetiljku. Hm, nemam još puno baterije. Bolje da pripazim.

I...struju ne mogu upaliti odandje. Ali nađem konzolu na kojoj je zapisan kod koji nesumnjivo vodi u slijedeću pokrajnju prostoriju sa strujom i konzolama za kontrolu dizala. Pa, čini se obećavajućim.

Dok se šuljam i na tipkovnicu upisujem kod za otvaranje, ne mogu se oteti dojmu da je monstrum u blizini. Iza ovih vrata, možda? Dosad mi je detektor pokreta postao dio lijeve ruke. Neki pokreti iznad mene...ali sjeverno i ne blizu. Zasad se sve čini ok.

Ulazim u pokrajnju prostoriju i dolazim do sobe sa kontrolnim konzolama. Maleni debeli ekrančići svuda su oko mene. Tražim prekidač za struju...da. Nije idealno, ali će poslužiti. Tipično za stil ove postaje, aktiviram struju ali ne za dizalo već za sliejdeća vrata obližnje omanje prostorije.

I idem onamo. Čudno koliko tišina i mir mogu biti neugodni, zar ne?

Ali dok otvaram vrata stiskajući ručku 3 puta, na tren mi misli odlutaju i zato u zadnji tren primjetim nemaleno stvorenje nalik hibridu ljudske ruke i monsturoznog pauka.

Posegnem za bacačem plamena i spržim ga dok leti prema mom licu. Izmaknem se i provjerim ima li ih još. Nema, čini se.

Ovo niej dobro. Odrasli primjerak je više nego vjerojatno svjestan sudbine ovog mladca i svakog trena stiže po mene...zato brže-bolje pritisnem gumb za pozivanje dizala i napustim prostoriju.

Očekivano, začuje se glasan tup i elegantna noćna mora se stušti na pod. Ubrzanim korakom dotrči do vrata prostorije i zastane proamtrjaući ostatke svog nesuđenog prijatelja.

Ja sam za to vrijeme daleko odmakla, blizu dizala, u skrovištu prve omanje prostorije. Naravno da dizalo ne stiže odmah već za dvije (nepregledno duge!) minute. Ipak, detektorom pokreta bilježim mnoge kretnje stvora koji doslovce patrolira uokolo tražeći sumnjivca - mene? Ha, neću mu pružiti to zadovoljstvo.

I kad dizalo stigne i otvori se, ja u polučučnju šmugnem unutra. Tek kad sam sigurna da niejdan od tih stvorovoa nisu unutra niti da je onaj vani u blizini. Ali dok pritišćem gumb za odlazak na slijedeću razinu, blizu docking razine, začujem poznati krik divljeg trijumfa i bat neljudskih koraka.

Netko drugi bi zastao. Možda čak ne bi pritisnuo gumb do kraja već bi se panično lišio oružja, bacača plamena vjerojatno. Ali bila bi to greška, uvjerena sam, jer vrata dizala se brzo zatvaraju, a paliti stvorenje u malenom prostoru dizala vjerojatno bi stvoril svu silu problema - a navjerojatnije dizalo tada ne bi nigdje krenulo.

Zato klikćem gumb do kraja i tek se tada lišim oružja. Sve u manje od sekunde, naravno. I tako stojim za bacačem plamena i gledam u zatvorena vrata. Mogla bih se zakleti da sam vidjela monsturma kako stoji pred vratima, mirno i nepokretno. Zar je stigao do vrata, a onda zastao pred njima? Ili je možda dovoljno inteligentan da procijeni kako bi ga vrata prignječila, a nije mu do ozljeda kao nijednom živom biću?

odbacujem sve misli jer se vrata otvaraju. Nova prostorija istovjetna prošloj. Samo je ova puno mračnija i zadimljenija. No, sreća me služi i slijedeće dizalo koje bi mi bilo od koristi već je ovdje, otvorenih vrata i spremno poslužiti me.

Šuljam se ondje i pritišćem gumb. Skoro prejednostavno da bi bilo istinito, zar ne?

Dok se vozim, razmišljam o mojim šansama za preživljavanje. Kakve su? Male, ali neću se predati. I da, ako dođe do toga, upucati ću zadnji metak sebi u glavi prije nego me monstrum zgrabi i zgromi onim dvostrukim pokretnim raljama u čelo. Ne, neću mu dati zadovoljstvo da me pogubi.

Dizalo se zaustavi ne pod prirodnim kutem i na praivlan način. Svejedno se otvori i ja se izvučem van. Dočeka me razina sa hodnikom koji, ako sam ranije dobro vidjela na mapi, vodi kroz niz hodnika do razine direktno sa EVA odijelima. Vjerojatno me od svega toga dijeli još koje dizalo.

Oprezno idem kroz hodnik za zapaljenim dijelovima zida. Sredim jednog androida u kabanici kombinacijom sačmarice i topa za čavle. Nastavljam dalje kroz koloplet lijevo-desno-ravno-i-vrata.

Mora biti da sam postala specijalist za ovakva sranja. Bez ikakvog osjećaja iritacije prolazim kroz još jedno neželjeno iskustvo aktiviranja uređaja sa karticom mrtvaca nakon što sam na obližnjoj konzoli pronašla broj za otključavanja sefa sa potrepštinama i dotičnom karticom. Sve to kako bi uređajem za dizanje tereta podigla ogromnu kutiju koja blokira jedni izlaz odavdje. I nije to tako lako, jer svako malo iskoči monstrum iz odvoda i prolazi sobom. Sreća da ne posjeduje osjetilo njuha, jer sad već toliko smrdim od znoja i akcije da bih već odavno bila mrtva da to nije slučaj.

Nešto kasnije...aktiviram željena vrata kroz nekoliko faza, prolazeći kroz dva (pre)duga hodnika nekoliko puta i u određenim prostorijama aktivirajući određene sklopke. Sve nepotrebno dugo, glupo i jezivo u gorem osvjetljenju nego ikad dosad. I dok nakon možda punih 10 minuta prolazim kroz jedan ventilacijski odvod u razini koljena u smjeri slijedećeg dizala, pitam se koliko ću još imati snage i koncentracije primjećivati sve bitno oko mene. Jer i samo jedan trenutak nepažnje i...

I sad sam to učinila, pa se ugrizem za usnu. Izvučem se iz odvoda i napravim tri koraka do već otvorenog dizala. Kliknem gumb i krenem prema slijedećoj razini. U desetak sekundi skupim dovoljno snage za idućih...možda pola sata još ove muke. Barem tako mislim, sa minimum optimizma.

Za promjenu me dočeka poznat prostor; prostorija koja vodi na glavnu šetnicu postaje. Da, ista je to šetnica kojom sam bauljala kad sam stigla na postaju i kroz prozor vidjela brod Torrens...trenutak prije negoli su se spustile zaštitne neprovidnice.

No ovog puta znam kamo trebam ići i ne bauljam.

Prolazim brzo i hitro prema vratima koja mi ranije bijahu nedostupna jer su zapečaćena panelom koji moram lemilicom razrezati kako bih išla dalje.

To ovoga puta činim, svakog trenutka rezanja metala puna brige. Hoće li to privući pažnju stvorenja? Ne samo jednog, nego možda i više njih? Ali ništa od toga. Detektor metala bilježi desetke pokreta, ali ne u mojoj blizini, vjerojatno ispod i iznad mene.

Ulazim u ono što samtram posljednjim dizalom...jer ovo bez imale sumnje direktno vodi do EVA odaje i izlaza sa postaje. Ali hoće li moj odlazak odavdje biti lagan i jednostavan? Uzimajući u obzir kako ni dolazak nije bio takav, male su šanse za to.

S tim na pameti, prikupljam svu moguću snagu i usredotočenost za vrijeme poluminutne vožnje na docking terminal razinu. Još samo malo, Amanda, i natrag si na Torrensu, govorim si, iako mi te riječi znače vrlo malo. Premalo, rekla bih.