Alien: Izolacija (u 1. licu na hrvatskom jeziku)

#7

Donijeti medicinski pribor ranjenoj Taylor! To je bila jedina misao koja me držala prisebnom u čitavom ovom košmaru prepunom hodnika, naoružanih ljudi, čudovišta iz noćnih mora i poludjelih, ubilački nastrojenih androida.

Nakon krajnje loših iskustava u gornjem i donjem krilu bolnice i eksplozije koja me - posve neočekivano - spasila od monstruma koji me uza sve moje napore napokon pronašao i suočio se sa mnom lice m u lice - progmizala sam kroz nekolicinu tunela koji su me doveli nešto bliže dizalu koje vodi ka glavnoj razini gdje se, nadam se, još uvijek nalaze Taylor i Samuels.

Ali gle, novi problem. Ništa neobično, na ovoj postaji. Četvero naoružanih ljudi desetak metara od mene, koračaju i pričaju. Nešto rade, na nekoj konzoli ili slično i patroliraju. Moj detektor pokreta, od ranije baždaren da mi diskretnom linijom prikazuje smjer k mom željenom odredištu, usmejrava me ravno među njih, u hodnik iza.

Izbori, izbori...Da li da počnem pucati, jer sam naoružana? Ili da se prikradem i pokušam ih svu četvoricu (ne bi uspjelo!)  izlupam strojarskim maintenance jackom? Ili da pokušam protrčati kroz njih i nadati se da me neće pogoditi? Ali to bi privuklo pažnju stvora koji bi se odmah pojavio iz ventilacijskih odvoda...

Odlučim se upotriejbiti moja prethodna znanja korištenja prikupljenih materijala i od njih izrade priručnih pomagala. Kako su me dosadašnje "avanture" na Sevastopolu učinile izuzetno perceptivnom i majstoricom za odmicanje pažnje od mene same, odlučujem se za dimnu bombu. Imam dovoljno mateirjala da je sklepam. To tiho činim u nekoliko trenutaka i bacam je među njih. Kad bubne i dim ih sve prekrije ja se vrlo brzo i tiho prošuljam pored njih - ni u hodu, ni u trku - ali brza sam. Uskoro sam daleko iza njih. Čak ne čujem ni zvuke stvorenja. Nisam ih privukla na njih. Barem neka utjeha.

Slijedi dosadna gnjavaža sa vječitim  aktiviranjem sistema. Tuner nije dovoljno snažan, pa moram pronaći upgrade. U tom uspijevam. Ali zatim, da bih došla do skaldišta sa rezervnim dijelom cilindra od dizala, moram aktivirati obližnjeg androida da me ondje odvede.

I uskoro stojim pred njim, koji se budi i pita kako mi može pomoći. SPremna sam da ga šokiram EMP palicom, ali nije agresivan. Zamolim ga i on me vodi.

Njegova prisutnost ne ulijeva mi povjerenje, ni u njega, ni u mogućnost da se monstrum neće pojaviti i napasti jer sam s ovim umjetnim tipom.

- Zamjenski dio je u redu 8b, ondje - reče android i doda - predlažem pronaći zaobilazni put i ugasiti strujnu zaštitu prije posezanja za njim.

- Aha, zaista.

- Ako nemate daljnjih molbi, idem obavljati moje dnevne rutinske zadatke.

Android ode I ja uskoro u rukama imam novi cilindar.

Tiho I oprezno se vraćam. Hitra, ali svakog koraka sasvim odmjerenog. Sve je tiho. Pretiho.

Kad se vraćam kroz onaj hodnik koje je doveo u onu prostoriju sa četvero ljudi, vidim zašto je tako. Svi mrtvi, svaki u drugoj krvavoj pozi na podu. Dakle, stvor ih je ipak pronašao. Previše su bili glasni.

Pogledam detektor pokreta - po stotiu put u ovoj minuti. Ništa se ne kreće u mojoj blizini, ni ispod, ni iznad mene. U redu.

Ali glava mi radi sto na sat. Svjesna sam da bi stvor negdje mogao jednostavno čekati, ne mičući se ni milimetra. Stresem se. Amanda, smiri se. Samo naprijed. Odbaci sumorne, depresivne misli.

Prolazeći pored mrtvaca zapitam se, uzeti im oružje i zalihe na njima ili ne?

Ne, odlučujem. Bilo bi to gubljenje vremena, a možda ne bi ni bilo tiho koliko se nadam.

Polako, prepolako, gibam se do lifta i otvorenog njegovog panela na kojem nedostaje jedan cilindar. Stavljam nedostajući i zvuci aktiviranja sustava - glasni i sveprisutni na ovoj postaji - zvuče, buče i bipaju kao i uvijek. U sebi se pomolim da stvor ne doskoči iz najbližeg ventilacijskog odvoda, samo tri metra daleko od ulaza u lift. Kliknem na gumb za pozivanje lifta.Vrata se otvaraju, jer dizalo je već ovdje.

Ulazim I klikćem da me odvede na željenu razinu. Vrata se zatvaraju i ja samo kamenom stojim. Uspjela sam! Ali bojim se glasno udahnuti od olakšanja jer nikada se ne zna. Monstrum može biti na vrhu lifta i shvatiti da je netko unutra ako budem glasna. Ili nešto tome slično?

Minutu kasnije, mora da sam dodatno otupjela. Više nisam ni svjesna kroz kakve nevolje prolazim nego to činim automatski, poput stroja. I ništa me više ne može ni iznenaditi. Monstrum doskoči tri metra od mene, ali u ustima i rukama ima jednog nesretnika i s njime odmah produžuje dalje svojim putem. Kao i ja. Penjem se ljestvama razinu iznad, gdje su muškarac i žena. Naoružani i pod stresom, upravo izgubili jednog člana svoje ekipe, rekla bih.

I provlačim se pored njih, koristeći se velikim stolom kao skrivalom, i šuljam u daljnji hodnik, koji vodi u slijedeće dizalo. Da barem ovaj odvede direktno do Taylor i Samuelsa.

Ne baš. Vrati me do onog mjesta gdje me onaj lukavi doktro Kuhlmann nagovorio da uđem u lift koji vodi u medicinsko krilo. Srećom, odavdje znam put natrag.

Plitko udahnem. Kroz obližnji prozor vidim plinovitog diva i zvijezdu oko koje se vrti. Predivan prizor. Čak se i osmjehnem. Ok, dosta opuštanja.

Frekvencijskim tunerom hakiram slabašnu elektronsku zaštitu vrata i idem dalje.

Ok, to! Makar nisam dugo na Sevastopolu počinjem razaznavati i pamtiti razine i područja. Ovo stepenište vodi ravno do mjesta gdje sam ostavila Samuelsa i Taylor.

Spuštam se I znam da će vrata automatski otvoriti. Zastanem. Glasovi s druge strane su dovoljno glasni da ih čujem. Nepoznati glasovi.

- Jasno sam Vam rekao da ni u kom slučaju ne pristajete i ne dolazite na Sevastopol radi karantene prvog stupnja! - sa autoritetom će prvi glas.

- Već sam objasnio, veza je bila puna smetnji i nismo razumjeli ni riječ onoga što ste nam rekli - čvrsto će Samuels.

Aha, to se on prepire sa maršalom i njegovim ljudima, prilično sam uvjerena i nastavljam kroz vrata.

Automatski se otvaraju i, bila sam u pravu, maršal je ondje, sa svojim pomoćnikom. Obojica upere pištolje u mene, zatraže da im se predstavim, što učinim i više ne nišane u mene.

Hitam do Taylor koja je na podu u lošem stanju. Samuels odmah primjenjuje medicinsku njegu na njoj, ali to joj neće biti dovoljno.

Maršal Waits, sredovječan čvrst čovjek sa poslovnom šiltericom i njegov duplo mlađi zamjenik govore da su njih dvojica jedina potpora meni na raspolaganju: te da je potrebno na konzolu na gornjoj razini aktivirati dizalo do razine zvane Solomonova habitacija, jer ondje se nalaze maršalske kabine, zalihe te čak i medicinska odaja za hitne slučajeve. Oni tamo zasad, očito, ne mogu otići.

Kimnem. Obaviti ću to. Aktivirati ću dizalo putem konzole na gornjoj razini. Brže negoli njih dvojica. U iskustvu kretanja i primjećivanja opasnosti u zadnjih sam se nekoliko sati itekako izvještila. Jer nakon svega što sam dosad prošla, to je prava mačja šala. To im objašnjavam u nekoliko riječi. Nemaju zamjerki. Idućeg trena, na putu sam ka dizalu na gornju razinu.

Još malo, nadam se, i svo petero ćemo se moći uspješno oporaviti od ovih krajnje izrazitih "neugodnosti" tumaranja postajom u njenom najgorem reprezentativnom stanju u povijesti ovoga univerzuma.