Alien: Izolacija (u 1. licu na hrvatskom jeziku)

#3

Lift se otvorio I ja sam još uvijek dršćući, izašla.

Pod dojmom Axelove smrti, nisam se osjećala nimalo dobro.

Ono stvorenje koje ga je ubilo...to zaista nije bio čovjek, već monstrum. Čudovište. I još gore od toga, svemirac najgore vrste.

Ipak si nisam mogla dopustiti privilegiju mozganja o tome već sam to potisnula i krenula dalje.

Kamo? Pronaći način kako uspostaviti komunikaciju sa brodom.

Ali sada sam se počela kretati opreznije nego ikada ranije. Dugim, tihim koracima, aktivno pazeći na ventilacijske prolaze iznad i pored mene.

Krenula sam prema komunikacijskom središtu, ali tamo se netko nalazio. Žena pored zatvorenog ulaza u lift. Nešto je radila. Pokušavajući otvoriti vrata? Primjetila me, te revolverom pucala u mom smjeru. Opsovala sam i sagnula se, a ona je otrčala povikavši da je netko ovdje.

Loše, vrlo loše.

Pucanj I vika. Stvor bi ubrzo mogao biti ovdje. Moram djelovati brzo. Pojavih se pred vratima i pokušaj ući u lift. Zatvoren frekvencijskim lokotom. No tuner za frekvencije ležao je pred mojim nogama. Pridigoh ga i provjerih. Aha. Pregorjela pogonska ćelija, jednostavan fix. Hitra, uputila sam se prvim slobodnim stubištem i priginjući se, krenula dalje. Ispostavilo se da moram proći pored četvoro naoružanih ljudi, agresivnog držaja, koji su se međusobno prepirali kako da me ubiju.

- Poput nas, pokušava pronaći izlaz odavdje - rekla je žena.

- Želiš riskirati tu pretpostavku našim životima? - odvratio je prvi muškarac.

- No dobro, ubijmo je pa nastavimo dalje - popustila je žena.

- Da, pronađimo je, ljudi. Na posao.

Tako dakle. Oanj ćelavac Axel bio je u pravu. Ljudi su skoro sasvim poludjeli. Nemilosrdni, agresivni, ubilački nastrojeni. Tako stvorenje djeluje na rijetke preživjele, zaključila sam. Ipak, čvrsto sam odlučila da ne budem takva. Nikad nisam ubila drugo ljudsko biće, niti namjeravam započeti danas. Iako, učiniti ću to u samoobrani, ali ne bez razmišljanja. Ako susretnem nekog prijateljski nastrojenog, neću biti poput ovih idiota ovdje. Predstavit ću se, a zatim vidjeti što dalje.

Iskoristila sam jednu signalnu raketu da im privučem pozornost. Dok su shvaitli o čemu se radi, provukla sam se pored njih i prošla kroz velika samo-otvarajuća vrata.

Ni trenutka prerano, jer sam začula metke iza mene.

Ukazao mi se predivan prizor postaje, planeta i sunca kroz velik prozor, ali nisam se zaustavljala ni na trenutak. Iza mene su se ljudi stali prepirati krenuti za mnom li ne. Dosad sam zaključila da se prepiru oko baš svega.

Kamo idem? Prolazeći kroz dugi poluosvijetljeni hodnik, znala sam da zaista nisam sigurna. No konzola u osvijetljenoj prostoriji, dala mi je nadu...sve dok ogromno sivo stvorenje glatkih oblina nije projurilo u unutarnji hodnik prostorije. Srce mi je zastalo u grudima.

Jedan trenutak bila sam zaleđena. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da je stvorenje otišlo dalje ventilacijskim odvodima. Ha...hoće li cijelo vrijeme biti ovako, zapitala sam se. Dok sam na postaji, svakih par trenutaka začuti ću zvuke kretanja  u blizii ili daljini i pitati se je li to ono što se bojim da bi moglo biti?

Namrštila sam se i nastavila dalje. Štogod me čekalo, suočit ću se sa tim. Ako to bude smrt, biti će, ali nemam izbora. Dat ću sve do sebe. Jer nemam izbora. Ili si dopustiti neoprez ili nastaviti oprezno. Da, mogu ja ovo.

U slijedećih nekoliko minuta, sreća me poslužila. Našla sam karticu za otvaranje obližnjih elektronski zatvorenih vrata, te napunjen revolver sa šest metaka, te odaju sa snimačem leta sa Nostroma.

Ponadala sam se odgovorima, ali ništa. Podaci bijahu korupritani. Ipak, možda ih je netko sa postaje presnimio i pokvario original nakon snimanja? To mi je ostala zadnja nada. Ipak, pronašavaši pogonsku ćeliju za frekvencijski tuner, shvatila sam da mi više nije mnogo stalo do snimača leta i odgovora glede Nostroma i moje majke. Preživjeti m ibijaše najvažnije. A da ne govorim o misli koja mi se počela motati glavom, a govorila mi je da je Nostromo u dubinama svemira susreo ovo užasno stvorenje...

Korištenje frekvencijskog tunera na otvaranju nekoliko elektronski zaključanih vrata bilo je smiješno lako. Nekoliko staromodnih simbola gumibćima označiti u nekoliko sekundi i to je to.

U obližnjim kutijama našla sam nekoliko elemenata od kojih kasnije mogu izraditi oruđe za   distrakciju stvorenja ili naoružanih ljudi...

Pronašavši konzolu za deaktiviranje lockdowna (koji je počeo tuliti oko mene), bez razmišljanja sam je aktivirala. I gle...dva metra ispred konzole bio je vetilacijski odvod i stvorenje se počelo pomaljati iz njega.

Sagnula sam I ukipila. Jedan, dva, tri...dug, kosturast rep sa poput nadrealno oštrog mesarskog noža oštar vrh repa ispružio se pored mene. Nisam se usudila ni disati. Vrlo sporo, rep se povukao. Čekala sam. Tad se pomaknuh i pogledah iza konzole. Stvorenje je čvrstim, polaganim korakom krenula dalje, u slijedeću odaju. Ovoga puta sam ga vidjela u cijelosti. Joe groznije i odvratnije negoli sam mislila. Duge, izdužene glave poput nekog divovskog nabreklog kurca...

Ali to me nimalo nije narajcalo, već samo dodatno užasnulo.

Imati glavu koja liči na ogromni svemirski kurac mora biti strašno. Ima li u njoj mozga? I pomisao da u njoj vjerojatno ima ogroman mozak djelovala mi je grozno. Lako je moguće da je biće iznimno pametno, i to nam svima višestruko umanjuje bilo kakve šanse za preživljavanje...

Ponovno sam potisnula sva mozganja o mojoj groznoj situaciji i krenula dalje. Oboružana revolverom, frekvencijskim tunerom i zalihama za odvraćanje pažnje, jedino mi je preostalo vratiti se i pokušati pored onih kretena ući u lift. Neće biti lako.

Ali bilo je prelako, što bijaše užasno za vidjeti. Kad se vratih na gornju razinu velike prostorije sa liftom (koji bijaše razinu niže) imala sam prilike vidjeti stvorenje na djelu. Ljudi su vrištali i pucali u njega, a ono je samo skakalo na njih i jednim ugrizom dokrajčilo. Meci su ga pogađali i ranjavali, ali čini se da ga to nije usporavalo baš nimalo. Iz njegovog sivog tijela prepunog snažnih vitkih udova bljesnuo bi mlaz boje mašinskog ulja i stao se pušiti kad bi dodirnuo pod. Kiselina koja progriza kroz sve, shvatila sam. Užasno.

Svo četvero naoružanih bili su mrtvi za par sekundi. Stvorenje se zaustavilo i kao da je pomalo neodlučno stalo hodati uokolo. Traži li nekoga? Procjenjuje li situaciju? Možda likuje nad ubijenima?

Ranije negoli bih očekivala, zavuklo se u ventilacijski odvod i otišlo dalje, što sam jasno čula.

U redu. Čvstog, tihog koraka samo sigla dolje i krenula prema vratima dizala. Elektronski zaključana kao i ranije. Spojila sam frekvencijski tuner s njima i počela elektronski otključavati. Trajalo je nekoliko sekundi kao i ranije, iako mi se činilo dugo poput vječnosti. Misli su mi se rojile glavom. Što ako stvorenje dojuri od negdje, a ja nisam otvorila vrata? Ili ako me ovog trena promatra iz daljine? Zar je za nj ovo samo lov jednog okrutnog lovca na svoju uplašenu lovinu?

Vrata dizala su se otvorila i ja sam ušla unutra. Možda prebrzo i preglasno, ali bez gubljenja i jednog jedinog trenutka pritisnula sam dugme za odlazak na slijedeću razinu - prema komunikacijskom središtu (bilo je naznačno iznad gumbića). Izvrsno, baš tamo trebam ićI! Vrata dizala se zatvore, i ja odahnuh od velikog olakšanja.

Lov je započeo, pomislila sam iz nekog razloga zamislivši se u poziciji odvratnog svemirskog stvorenja. Stresla sam i odbacila tu pomisao. Ova postaja čini ljude ludima! Samo da se izvučem prije negoli i za mene bude prekasno!