Alien: Izolacija (u 1. licu na hrvatskom jeziku)

#19

- Verlaine, stižem na most! - rekla sam, uspješno ušavši u Torrens preko najbližeg airlocka i krenula na odredište.

Iz nekog razloga se nisam preodjenula iz svemirskog odijela (adrenalin, a možda i neki loš predosjećaj?) te sam nastavila ravno. Ne znam zašto, ali astronautsko odijelo mi je davalo osjećaj sigurnosti, a to mi je nakon svega što sam na Sevastopolu preživjela sada bilo potrebno.

Hodnici Torrensa bijahu pusti i prazni kao i onoga dana (prije dva-dva, najviše) kada sam se probudila iz hiper-sna prije negoli smo stigli do Sevastopola. Međutim, teške misli su mi se počele rojiti glavom dok sam išla prema palubi.

Brod Torrens je neko vrijeme bio spojen sa Sevastopolom, a ona užasna bića mogu preživjeti u vakuumu svemira. Je li moguće da se koji od njih prebacio, a možda nekako i ukrcao na Torrens? Možda čak i poslužio sustavom airlocka kao što sam i ja učinila? To mi se činilo malo vjerojatnim, ali ne i nemogućim. Aposlejtku, stovorovi imaju velike glave i nimalo ne sumnjam da su vrlo, vrlo (previše!) inteligentni!

Napokon stigoh u hodnik sa tri račvanja. Jedno je vodilo onog iz kojeg sam pristigla. Drugo je vodilo u tunel sa airlockom za hitne slučajeve (kakve hitne slučajeve? Nisam mogla zamisliti kakvi bi uopće mogli biti), a treći, preko puta airlocku, vodio je ravno na most.

- Verlaine? - upitah, bez odgovora. Ali ovog puta bijah nestrpljivija nego inače i pritisnuh gumb za ručno otvaranje vrata. Istog trena sam shvatila kakvu sam grešku napravila. Ako vrata bijahu zaključana, zašto bi bila zaključana? Možda je Verlaine, ako je što pošlo po zlu uključila automatski locking sistem na Torrensu u slučaju da ja stignem jer...

Vrata se otvore i preda mnom izroni ogromna duguljasta siva glava užasnog monstruma.

Manje od metar daleko od mene! Bio je toliko visok da se ispravio, a možda je i čučio neko vrijeme u hodniku osluškujući moje kretanje i nadajući se da ću otvoriti vrata što sam, naravno, i učinila.

Počela sam uzmicati unatrag paničnim potezima nekoga kome se sigurno bliži kraj.

Moj dolazak na Torrens sve ih je usmrtio! Verlaine, njen pilot Connor! I svi su umrli; Taylor, samuels, te svi na postaji. A sada...i meni slijedi isto, čini se.

Začuđujuće, stvorenje se nije odmah bacilo na mene. Kretao se elegantno i skoro bi se moglo reći, usporeno, prema meni. Slinilo je, kao i uvijek, i stekla sam neugodan osjećaj da mi priprema mučan kraj, ali da izuzetno uživa u mom strahu i užasu.

Njegova glava bez očiju "buljila" je u mene, dok sam se sporo, kao u želatini usporeno, kretala unatrag. Kamo? Nekim slučajem sam se (jer bio je upravo nasuprot hodniku koji vodi na most) uputila u hodnik koji vodi do manualno aktiviranog airlocka za hitne slučajeve (ah, sad vidim da zaista može i poslužiti!).

Sva sreća da nisam posrnula i pala u odijelu jer stvor vjerojatno nije imao toliko strpljenja.

Još korak dva...

Kako je stvor uživao u mojoj nemoći nije ni primjetio (ili jest?!) da gledam u veliki crveni gumb koji mi je skoro nadohvat. Štoviše, čak je usporio svoje približavanje i sad je tek počeo ulaziti u hodnik u kojem sam ja već bila.

Sedam prstiju na svakoj nadljudski vitkoj i užasavajućoj ruci, prvi put u životu sam zapazila. Ne, usredotoči se, Amanda!

Da! Gumb mi je bio nadohvat! Pogledah u njega, pa u stvora. Primjetio je moju nadu i samo se još dodatno zaslinio. Ili mi je to previše sličilo na cerek? Nevažno.

Lupih po gumbu. Jednom, dvaput. Hvala Bogu, reagirao je. Sve oko je počelo zviždati zvucima upozorenja. Kvragu! Nadala sam se da reagira odmah, bez delaya.