Alien: Izolacija (u 1. licu na hrvatskom jeziku)

#16

Po povratku sa Anesidore, dočekalo me nelijepo iznenađenje.

Požar i naoružani druškani u uniformama. Ovi tipovi ne bijahu prijateljski nastrojeni, ne, nimalo.

Ricardo me kontaktirao. Napokon, veza radi izvrsno, otkad sam se vratila na Sevastopol.

- Dođi do observatorija. Waits je ostavio ovlaštenja pa možemo proći onamo...

- Onamo? Mi?

- Ondje, do antene, kako bismo je aktivirali i pojačali signal da uspostavimo kontakt sa Torrensom. I da, mi to možemo. Ja ovdje za konzolom, obavještavam te o svemu i otvaram ti vrata koja ti budu zatvorena, a ti aktiviraš antenu na licu mjesta...

Uzdahnula sam. Bio je u pravu. Već sam nekoliko puta bila u EV odijelima, baš otkad sam se upleal u sve ove nevolje. Još jedan malen izlet do antene vani neće biti problem.

Ali problem je bilo prošuljati se kroz dva poluzapaljena hodnika kojim patroliraju naoružani idioti. Ipak sam uspjela. U usporedbi sa skrivanjem od monstruma, ovi druškani nisu skoro nikakav problem. Ostavila sam ih da dalje patroliraju, a ja odoh stepeništem gore. Prema anteni-radio prijemniku.

Ricardo mi mahne za obližnjom konzolom. Sad sam se sjetila! Ovdje sam već prolazila prvi put kad sam išla uspostaviti kontakt sa Torrensom pa nisam uspjela, ali sam uspotavila kontakt sa Samuelsom i saznala da je taylor ranjena. Pa...nevjerojatno, sad imam dojam da je to bilo prije nekoliko godina, a ne nekoliko sati.

Ricardo mi kimne, otvarajući vrata preda mnom.

- Ovako ćemo. Odavdje ti mogu otvoriti nekolik vrata koja ti budu zaključana kad stigneš onamo. Obavještavat ću te o svemu, a ti mi reci ako saznaš nešto novo.

- Može, čujemo se. Nadam se da ćemo se izvući iz svega ovog uskoro.

- I ja. Sretno.

I odoh. Ovog puta prođoh prolazom gdje sam nekoć ranije vidjela androida koji razbija čovjeku glavu u zid. Ali sad više nije ovdje bilo mrtvog čovjeka. Netko ga je pokupio. Tko? Androidi? Ne, nisam mogla misliti o tome.

Uđoh u dizalo i podsjetih da se budem na oprezu. Makar nisam vidjela još nijednog, postaja ih je sigurno krcata. Monstrumi su sada svuda. To sada znam bez imalo sumnje. Ali tako je kako je, zar ne?

izašavši iz dizala, dočekala me ugodna tama i krasan prizor plinovitog diva kroz prozirne prozore. I tim od nekolicine naoružanih tipova spremnih da ubiju svakog koga ne poznaju .Raspravljali su kako da kontaktiraju Torrens jer su ga ranije primjetili ali dosad još nisu imali uspjeha. E pa ni nećete, pomislih, i odšuljah se prema odjelu za antene.

Nije bilo lako ali ni preteško. Uspeh se na ljestve i aktivirah pronalaženje koordinata. Trajalo je nešto vremena, ali dobila sam ih. 75 A i 35 B. Izvrsno, prvi dio posla obavljen. Sad samo da se odjenem u krupno EV odjelo i ručno aktiviram ogromnu antenu vani.

Uskoro bijah vani, tromo se šetkajući u odijelu nalik na trola. I šetnica bijaše duga! Imala sam dojam da nikad neću stići do konzole, ali stigoh. Pokušah doći do kontrole antene, ali ne. Blokirala se, pa sam morala sići niz jedno stešenište i ručno aktivirati desetak prekidača. Opsovala sam i bacila se na posao.

U povratku do prve konzole, napokon odblokirane, unesoh koordinate. Masivna antena se počne micati. Bio je to mali potres, ali nije podbacilo. Uskoro napokon upostavih vezu sa Verlaine sa Torrensa.

Nisam gubila ni trenutka na suvišnosti.

- Ovdje RIpley!

- Ripley!

- Verlaine, na postaji je grabežljivac. Biće svemirskog podrijetla, iznimno opasno. Više od jednog, ima mnogo primjeraka ovdje, na Sevastopolu.

- Što?

- Taylor i Samuels su mrtvi. Ja i moj prijatelj Ricardo pokušavamo pobjeći sa postaje. Možeš li približiti brod na jednu od rampi?

- Mogla bih...

Složila se, u šoku svime što je saznala. Dogovorile smo se gdje ćemo se sastati. krenula sam natrag. Sve se činilo mogućim, pa čak i naš spas. Ipak, tromo se šetkajući natrag prema airlocku, vidjeh monstruma koji skakuće po vanjskoj oplati postaje. Kvragu! Zar ti stvorovi mogu normalno funkcionirati čak i u vakuumu i svemirskoj hladnoći?!?

No nije išao prema meni, nego prema onom malenom observatoriju kojim sam maloprije došla kad sam išla ovdje. Agh! Što, želi me priuštiti doček? Baš moja sreća!

Prvi loš znak bio je kad se Ricardo nije javljao preko radioveze. Što to može značiti? Odbila sam o tome razmišljati dok ne prođem mjestom za konzolom gdje je on sjedio. Možda radio ne radi...možda.

Doček od monstruma bijaše spektakularan. Uskočio je kroz prozor, aktivirajući zatvaranje slabe točke kojaispušta atmosferu. Oni tipovi od ranije rastrčali su se na sve strane. I zbilja, bijahu hrabri. Pucali su u monstruma, skrivali se, napadali, skrivali...

Ali nisu imali šanse. Jedino sam ja to znala. Zato sam se nakon otprilike minutu kasnije šuljala oko njihovih mrtvih tejla prema dizalu. A onda...kad tipka za odlazak dizala bijaše meni na dohvat...začuo se krik pun neljudskog trijumfa.

Tamna prilika 30 koraka daleko usmjerile se prema meni i jurnula u trk.

Ja pritisnuh tipku i okrenuh se prema stvoru. Uh-oh... Hoće li se vrata zatvoriti na vrijeme? Koraci mu bijahu trostruko dugi...

Kao da se ništa nije dogodilo, stvor se potpuno zaustavi pred vratima dizala. Bijah u šoku. Zašto? Valjda radi vrata koja su mu se zatvarala pred licem. Ali očekivala sam da će ma barem pokušati repom dohvatiti bez obzira na vrata. Ne, previše je inteligentan. Ako zna da bi ga toranilo, a zna, radi će me pustiti da pobjegnem.

Naježila sam se. Inteligentan je, vrlo inteligentan...Kakve šanse imamo? Mi!

Oprezno, ali brzim korakom prođoh hodnikom. Otvorila su se automatska vrata. Ricardo!

Sjedio je i dalje za konzolom. Ali nepokretan. Sa face-huggerom na licu.

- Ricardo! - zajaukah, ali tiho. Nije imao sreće. Ne!

Ali štogod to bijaše, rutina, naviknutost na kretanje i odbijanje čekanja na nesretne slučajev, krenuh dalje prije negoli sam mogla zaplakati. Bio je dobar prijatelj. Svidio mi se. Koja šteta što se nije izvukao! Ajme! No, odlučila sam odbaciti sve te misli. Tugovati ću kasnije. Duboko udahnuh i spustim se stubištem niže. Ponovno sam morala proći kroz zapaljene hodnike kako bih došla do slijedećeg dizala i nastavila dalje, do rampe na kojoj će pristati Torrens. Morala sam se usredotočiti. Za početak, ovdje su patrolirali...

Ali više nisu. Umjesto opasnih tipova, naišla sam na mrtvace. Ubijene ugrizima u glavu. Rastrganih udova. Monstrumi. Dohvatili su ih!

Usporila sam korak. Zapaljeni hodnici bijahu tihi, ali jezivi. Pogledah na motion tracker. Da...nešto se kretalo u blizini, ali ne u mom smjeru.

Nastavila sam oprezno, izbjegavajući otvore na stropu iznad mene. Napeto ali obavezno!

A onda, baš kad sam vidjela dizalo meni nadesno, i vrata se pred mnom otvorila, stvor bijaše ondje. Meni nalijevo. Nepokretan! Nisam ga zato vidjela na motion trackeru!

Sreća da bijah malo troma i umorna, jer mi korak nije bio brži. Da sam bila dva koraka bliže stigao bi me dohvatiti. Ovako sam ga samo zalila vatrom bez milosti sa sigurne udaljenosti.

Zacičao je i nestao u otvorenom ventilacijskom prostoru na stropu. U istom trenutk uja sam već pritisnula tipku na dizalu za slijedeću razinu. Vrata se zatvore i ja nastavih moje putovanje.

Verlaine, uskoro stižem!