Alien: Izolacija (u 1. licu na hrvatskom jeziku)

#18

- Ripley, čuješ li me?

Glas kapetanice Verlaine glas se zaorio čitavom postajom. Vrata dizala su se otvorila i dočekala me vatra.

Projurila sam i ogledala se oko sebe. Preda mnom je bila odaja sa EVA odijelima i izlaz s postaje. Ona bi me kroz airlock odvela putem stepeništa gore pa do broda Torrensa ko je je parkiran. Ali ne tako brzo. Prvo sam morala sve to omogućiti putem terminala.

Verlaine mi je dala savjet kako to učini i ja sam se bacila na posao. Ali nije bilo lako. Xenomorphi bijahu svuda. Naravno, nisam ih mogla vidjeti i sve se činilo mirnim, unatoč požaru. Čak je i moj detektor pokreta dijelovao mirno. Ipak, mnoge tamne ventilacijske otvore nada mnom sam izbjegla, tiho, bešumno, zakoračivši malo dalje.

Bilo je to kao u paklu. Vrućina, a ja se s opremom šuljam po tunelima i aktiviram sklopke. Kad je jedan od tih nizova aktivacija bio gotovo, napokon se otvoirše vrata prema gornjem nivou. Stepenište me vodilo gore, gdje sam morala aktivirati pristupnu točku prema Torrensu. I opet isto, uski svii hodnici, vatra, neočekivani tamni prolazi nad mojom glavom i čudovišta nigdje. Kad i to bijaše gotovo, krenuh stepeništem dolje.

No odmah po otvaranju vrata, teško tijelo se spusti svega dva metra od mene. ispred mene, točnije. I to baš kad su se vrata kroz koja sam thejal proći otvorila.

Ali stvor me nije vidio. Srećom, bijaše okrenut na drugu stranu. I umjesto da se okrene, samo se udaljio spuštajući se stepeništem.

Odahnula sam i prestala stiskati moj bacač s plamenom. Imao je prilično malo punjenja, ali poslužio bi mi.

Okay, Amanda, sad dolazi teži dio...

Pripremila sam dvije bombe i dva molotovljeva koktela u slučaju da me dolje dočeka dva ili više druškana.

I? Krenula, jer vremena na gubljenje nema. Ako me čeka smrt, neće još dugo čekati.

Stepenište bijaše vruće jer na donjoj razini bijaše plamen. Nisam se zadržavala nego priđoh vratima. Otvoriše se. Detektor pokreta zabilježio je tri tjelesna kretanja. Bili su preda mnom, zagledani u mene. Trenutak općeg procjenjivanja. Morala sam ga iskoristiti.

Hitnuh jedan molotovljev koktel ravno u prvo i slomljeno staklo sa zapaljenim sadržajem prosu se i na drugoga. Stovorovi zaurlaše i udaljiše se. no gje je bio treći? Detektor je pokazao da je u jednom od stropnih prostora. Tiho i hitro prođoh prostorom izbjegavši taj kvadrat tame.

Sve je to trajalo možda kojih pet minuta i tad se ponovno nađoh pred EVA odajom. Sad ili nikad! Priđoj i počeh se oblačiti. Ali teko što započeh primjetih kvadrat crnila iznad mene. I kapljica...jedna, pa druga, na mojoj kacigi! O, ne!

Ne stignuh ni vrisnuti, a stvor me odvukao gore, te obgrlio i hitro odvukao. Tog trenutka izgubila sam svjest.

***

Probudila sam se u leglu punom jaja.

Nisam dvojila ni časa. Odmah sam se počela otimati iz sve snage i gle! uspjela sam! Nije bilo teško! Ali kako to? Ona tjelesa mrtvaca u leglima jednako su se lako mogli otimati poput mene, zar ne? ALi nisu, jer jaja bijahu u njima, zaključila sam, prisjetivši se riječi doktorice Lingard i kapetan Marlowljeve avanture radi koje je sve započelo.

Porgutah slinu. Jesam li se osjećala čudno? Grlo? Ne, baš ništa. Ogledah se oko sebe. Nigdje nije ležao mrtvi facehugger nakon odrađenog posla. No jaja, zabrinajvajuće zrela, bijahu svega metar i pol od mene.

Hm... vjerojatno me jedan od čudovišta ovdje ostavio kao inkubator u nadi da će jaja vrlo brzo krenuti na mene. I vjerojatno i bi, da se nisam probudila.

A moja oprema?

Na sreću, bila je sa mnom, u mojoj lakoj naprtnjači. Izvukoh bacač plamena i zalih prvo jaje. Bilo je cičanja i pucanja i rasulo se, ali ništa više. Hitro sam krenula dalje. Koliko je prošlo? Je li Verlaine i dalje u blizini? moj sat pokazivao je da je prošlo punih 10 minuta od moje nesreće u EVA odaji. U redu, idemo dalje.

Uslijedilo je jedan od najgorih nizova šuljanja, čučanja i kretnaja uskim, pretrpanim, zapaljenim ruševinama postaje Sevastopol. Nisam ni razmišljala, samo sam palila jaja i facehuggere, automatski zastala pred suludu ubrzanim dizalima bez kontrole, te se penjala i spuštala ljestvama s jedne na drugu razinu i i slično. Naravno, vraćala sam se u EVA odaju, još jednom. Jer druge mi nije bilo. Ovog puta, rekla sam si, bit ću spremna.

Kad napokon stigoh, premorena, dočekalo me 90% prostora oko odaje u plamenu.

I uski puteljak sigurnosti. U redu, neka bude. Protrčala sam, svjesna da više ne mogu biti tiha. Možda minuta i nema više ni zraka. Morala sam ga potražiti unutra kacige.

- Ripley? Jesi li još tamo? - začuh poznati glas.

- Verlaine! Da, još sam živa!

- Brzo, Ripley, nisi se javljala, ali znala sam da si tamo negdje! Imamo malo vremena. Možeš li stići do Torrensa? Odavdje mise čini da možeš.

- Prilključna platforma je uspješno namještena, stižem za nekoliko minuta! - odvratih i krenuh na posao.

Premorena, ali ipak nisam odustajala. odjenuh EVA odijelo. Sva oružja i zalihe ponijela sam u mojoj leđnoj naprtnjači. jer bilo je dovoljno prosotora u odijelu da mi to ne zasmeta.

I uslijedio je prespor, predug space-walk iz noćne more.

Tromo, polako i uporno. Kretala sam se prema platformi, pa preko platforme prema brodu Torrensu, spojenom sa docking clampovima.

A oko se mene postaja doslovno odlamala na komade. Dijelovi su otpadali i raspadali se, te šostajali uobjit svemirski otpad. Nekako sam ipak prošla kroz to neozlijeđeno. Ponajprije jer sam nekoliko ključnih puta čučnula i skutrila se.

Naposljetku me dočekao prizor plinovitog diva KG348. Užasavajuće veličasntven prizor. imala sam dojam da je njegova olujna atmosfera udaljena svega nekoliko stotina metara od mene te da će me progutati.

No nisam se dala smesti. Stigla sam do ovdje i ništa me neće sada dati zbuniti!

Aktivirah dvije sklopke te umetnnuh kartice za aktivaciju. Zatim nabrzaka izvukoh četiri sigurnosna valjka za konačni prekid spajanja platforme za Torrensom.

I u zadnjih tren prikačih moje odijelo metalnih štipaljkama za brodski okvir.

Platforma se odvajala, isprva sporo, a zatim brže. I gle! Desetak xenomorpha hitalo je prema meni. Tako dakle... Shvatili su da me neće uspjeti dosegnuti kad se postaja odvoji od broda...

I nisu. Postaja je jednog trneutka bila čvrsto povezana s brodom, a drugog se sve zavrtilo, a postaja hipersoničnom brzinom odletjela u atmosferu plinovitog diva.

Vidjela sam da se sve oko mene vrti i da stvorovi odlijeću u vakuum dok sam ja privezana sigurnosnim lancima za Torrens. Trenutak dva i ja se sudarih s oplatom broda. Ponovno sam izgubila svijest.