Meant to be -Luke Hemmings

Chapter three

25 listopada- dan kojeg mrzim više nego bilo što drugo. Zašto? Prije dvije godine na taj dan Daniel mi je prvi put rekao da me voli ali isto tako i zadnji. Na taj dan Daniel Williams napustio je ovaj svijet.

''Jesi dobro?'' Upitao je Adam kada me vidio vidio u kuhinji.

''Ne baš.'' Rekla sam promuklim glasom.

''Bit' će bolje.'' Ne,neće željela sam reći ali samo sam klimnula glavom i nastavila pripremati doručak nakon kojeg sam otišla na groblje. Danielov grob bio je najuredniji i sviježe cvijeće ležalo je na njemu.

''Hej,Dan.'' Sa suzama u očima šapnula sam sjedajući pored nadgrobnog spomenika.

Znate ono kada jako plačete u osjećate kao da se utapate? Tako se ja sada osjećam. Utapam se ali nitko nije u blizini da mi pomogne.

Nakon sat vremena,suze suprestale ali taj osječaj je ostao. Polako ustajući sa tla,jos jednom sam pogledala prema njegovom grobu i krenula na naše mjesto. Na mjesto na kojem osjećam kao da sam opet sa njim.

Izvan Chance Harbora postoji maleno brdo s kojega je pogled na grad nevjerovatan. Daniel me odveo tu na naš prvi spoj i od tada je postalo naše mjesto.

Flashback

Čudni zvuk me probudio iz predivnog sna. Pogledavši na sat vidjela sam da je 3 ujutro. Uzdahnula sam i otišla otvoriti prozor koji je bio izvor zvuka koji me probudio.

''Dođi dolje.'' Došao je tihi glas mog najboljeg prijatelja,Daniela. Naravno.Samo on bi me probudio u tri ujutro.

''Što ti,dovraga,radiš ovdje u tri ujutro?'' Tiho sam povikala,ne želeleći probuditi Adama.

''Samo dođi dolje.I obuci nešto toplo,hladno je.'' Naravno da je hladno idiote,listopad je. Zatvarajući prozor,obukla sam najtopliju trenirku koju sam imala i izašla van.

''I što sad?''

''Dođi.'' Uhvatio me za ruku i krenuo u meni nepoznatom smjeru. Bio je čudno veseo,kao da nije tri ujutru i da se ne smrzavamo. He's a weird boy.

''Gdje idemo?'' Zacvilila sam,zijevajući.

''Vidjet ćeš.'' Rekao je hodajući brže.

''Dude,uspori. Sigurna sam da to što god da je neće pobjeći.'' Povukla sam ga za ruku na što je on stao.

''Znam,ali ovo se mora vidjeti prije zore.''

''Tri ujureo je.'' Rekla sam prevrčući očima. Nije ništa rekao na to,samo je nastavio hodati ali znala sam da je prevrnio očima.

Nekoliko minuta kasnije,Daniel je stao iokrenio se prema meni.

''Zatvori oči.''

''Zašto?''

''Molim te.'' Uzdahnuvši,zatvorila sam oči i nekoliko sekundi kasnije osjetila sam njegove ruke na mojim ramenima.

Nakon nekoliko trenutaka šetnje provedene u tišini,Daniel me zaustavio i njegove su ruke napustile moja ramena.

''Dan?'' Pomalo uplašeno,zazvala sam ga.

''Otvori oči.'' Rekao je tiho.

Bila sam spremna na gotovo sve,ali ne i na pogled koji me dočekao kada sam otvorila oči. Stajali smo na nekom brdu sa kojega se mogao vidjeti Chance Harbor.

Gradska svijetla i sjajne zvijezde predstavljali su sliku u koju sam željela gledati zauvijek.

''Zašto si me doveo ovdje?'' Upitala sam tiho,kao da se bojim da ću pokvariti sliku ako išta glasnije govorim.