Dva tjedna za sreću

01 Subota

Iako je Luka pijaniji no inače, ipak odlučim riskirati svoju sigurnost i pomažem mu popeti se na treći kat. Četiri ujutro je, a on zaudara po alkoholu, cigaretama i jednom od njegovih BOSS parfema.

Ali barem se još drži na nogama.

„Majo," jezik mu se plete dok mi izgovara ime. „Jesi to ti?"

„A 'ko bi drugi šlep'o tvoje pijano dupe do stana?"

Kašlje; stajem na prvom katu i čekam da mu se kašalj smiri. Luka se lijevom rukom oslanja na zid dok mu ja čvršće primam desnu prebačenu preko svojih ramena. „Hvala."

„A ha," povlačim ga i nastavljamo dalje. „Časti me pizzom jer mi tvoje riječi ništa ne znače."

Smije se na to i njegov zavodnički smijeh odzvanja stubištem.

U sjećanje mi dolazi vrijeme kada smo se moja sestra Tatjana i ja doselile u ovu zgradu. Luka i Nikola su tada, kao i sada, stanovali u stanu koji je odmah nasuprot stubišta; odmah pored nas.

Tada mi se neopisivo sviđao zbog njegovih svijetloplavih očiju, obrijane glave onako na vojnički i osmijeha koji svaku žensku osobu bar jednom navede da se zapita što je taj muškarac sve u stanju napraviti. Ali nakon dva-tri izlaska sam shvatila da ipak nije moj tip i danas smo prijatelji koji vole skupa piti.

Ni ne primjećujem da smo već na trećem katu dok mi za oko ne zapne nakrivljena pločica s brojem 13 na vratima Lukina stana. Pronalazim mu ključeve u desnom prednjem džepu, pa ulazimo u stan.

Nikola sjedi za kuhinjskim stolom s hrpom papira i nacrta ispred sebe kao i uvijek. S vremenom sam navikla da je to normalno za inženjera cestovnog prometa.

„Jutro, Nikola," pozdravljam ga.

Podiže pogled s papira dok glavu podupire lijevom rukom čiji su prsti zapleteni u smeđu kosu. Ima podočnjake i njegove zeleno-smeđe oči djeluju odsutno duhom.

Zatvaram vrata nogom, bacam ključeve stana na ormarić za cipele i pomažem Luki doći do sobe. Nikola ustaje kako bi mi pomogao s teretom.

„Hvala," govorim mu, a on odsutno kima. „Idi i ti spavati."

„Neću," odgovara dok trlja san iz očiju. „Ne mogu dok ne provjerim da li je u redu sve što su mi predali jučer."

Polažem ruke na bokove gledajući ga strogo. „Nemoj da još i tebe moram odvlačit' u krevet."

Nikola odmahuje glavom. „Još samo jedan spis i dva nacrta, pa onda idem," gleda kroz mene. „Obećavam."

„Mrzim ekstremne radoholičare poput tebe," odustajem u naumu da ga natjeram na spavanje i odmor, pa prolazim pored njega do stola gdje gledam hrpu papira bez ikakvog reda. „Kak' mogu pomoći?"

Nikola se slabašno nasmiješi dok sjeda natrag na svoju stolicu. „Ako vidiš da se gubim, razbudi me."

Skidam štikle kako bih podignula noge na stolicu i prekrižila ih u budističkom stilu. Promatram Nikolu kako radi; djeluje deset posto budniji dok se pokušava koncentrirati na posao.

Mršti se, uzima kalkulator kako bi nešto provjerio, a potom ispravlja.

Desnom rukom prolazi preko dvodnevne brade ponovno nešto provjeravajući na kalkulatoru. Zapisuje nečitljive brojeve i riječi pored računice, ali razaznajem samo riječ PONOVI jer ju je napisao velikim slovima i podcrtao dvjema crtama.

Okreće stranu nastavljajući s radom još dobrih dvadeset minuta. Kada napokon složi papire na jednu hrpu, nakratko se naslanja na naslon stolice, trlja si korijen nosa, a zatim ustaje i gleda me. „Hvala ti što si ostala."

„Zahvali mi pizzom," govorim mu isto što i Luki, iako ovog puta stvarno nisam ništa radila; ostao je budan čitavo vrijeme. „Hvala me neće nahranit'."

„Pizza," potvrdno kimne. „Nema problema."

Zadovoljno se nasmijem i uzimam štikle s poda. „Laku noć, ekstremni radoholičaru."

Nikola me prati do vrata stana. „Laku noć, partijanerico."