Dva tjedna za sreću

03 Ponedjeljak

I danas, kao i svakog ponedjeljka, predavanja su se oduljila do gotovo devet navečer.

Uzimam prečicu do zgrade i u misli mi se vraćaju Antonijine riječi o tome da je Nikola bacio oko na mene. Ali te riječi nemaju smisla jer... Nikola je Nikola; ne znam kako ga drugačije opisati. Uostalom, koliko god se trudila shvatiti Antoniju, znam da mi nikada neće poći za rukom.

„Večer, ljepotice," muški glas mi se obraća pored požarnih stuba jedne od zgrada.

Ignoriram ga produljivši dalje.

Ispred mene se pojavljuju još dvojica blokirajući mi prolaz.

Svaki me hvata za jednu ruku i vode me onome koji mi se obratio.

Opirem se.

Nemilosrdno pojačavaju stisak.

Opirem se jače.

„Rekao sam," tamne oči muškarca koji mi se obratio, prodiru mi pod kožu na odvratan način, „večer. Što kažeš na malo zabave?"

Dotiče mi obraz.

„Crkni," probadam ga pogledom i spremam se za vrisak, ali mi njegovi prijatelji kriminalci prekriju usta dlanom dok mi on podiže majicu.

Opirem se svom snagom.

Uspijevam ga udariti nogom.

Udarac je uzaludan; jači je.

Bacaju me na neki stari madrac pored kontejnera koji zaudara na mokraću.

Uspijem vrisnuti u jednom trenu, ali me ošamari zbog toga.

Ona dvojica me ponovno drže.

Vidim gada koji je zaslužan za ovu situaciju kako otkapča svoje hlače.

Opirem se do kraja, a onda se isključujem od svijeta.