Dva tjedna za sreću

09 Nedjelja

„Trebala sam uzet' rukavice," žalim se Nikoli dok šećemo Maksimirom.

Čak smo i do parka išli pješice jer, koliko god se osjećala sigurno u stanu, već mi je bilo dosta izoliranosti od svijeta. Osim toga, sedam kilometara je prošlo brže nego sam očekivala jer Nikola zna kako i najdosadniju temu napraviti najzanimljivijom.

Upravo me gleda dok si dahom pokušavam zagrijati prste, a onda staje i okreće se prema meni.

„Dolazi ovamo, partijanerico," uzima me za obje ruke privlačeći me sebi za dva-tri koraka. Drži mi dlanove spojene skupa dok ih trlja svojima. To mi vraća osmijeh na lice, pa poskrivećki gledam prolaznike.

Jedna starija gospođa nešto šapće svome suprugu i pokazuje prema Nikoli i meni, na što joj suprug uzima ruku, grli ju i daje poljubac u obraz.

Podižem pogled prema Nikoli. Hvata me neki čudan osjećaj; kao da želim da i on mene tako grli dok šetamo.

Međutim, ne govorim mu to.

Umjesto toga ga i dalje promatram.

„Nešto te muči," govori mi.

Pred oči mi se vraća poruka od jučer; ona koju je gad poslao. „Ne," odgovaram. „Samo je malo prohladno."

Prestaje mi trljati dlanove i spušta nam ruke, ali me ne pušta već mi se poigrava s prstima. „Nije samo hladnoća," glas mu je malo tiši. „Jučer si bila duhom odsutna dok smo gledali Zelenu milju."

Nemam hrabrosti susresti mu pogled jer znam da ću kad-tad popustiti i reći mu za poruku, a ne želim ga brinuti.

„Majo."

Zamalo ga i pogledam.

Zamalo.

U tišini izvlačim dlanove iz njegovih i okrećem mu leđa. Vidim sretnu obitelj s troje djece u blizini jedne klupice. Majka smiruje dva dječaka koji nemaju ni deset godina, a otac podiže djevojčicu i posjeda si ju za vrat. Ona vrišti od sreće.

Obgrlim se rukama. Hladnoća i tuga mi se uvlače u kosti, a pitanje Hoću li ikada više biti sretna? mi se vraća po milijunti put.

Prošlo je gotovo tjedan dana u kojima sam se svom snagom trudila držati Lukinih riječi. Smijala sam se i zezala sa svima. Družila sam se s Nikolom kao nikada do sada. Antonija mi je gotovo svaki dan donosila bilješke s predavanja, a poslije toga ju je Andrej vozio doma jer smo i Tatjana i ja bile u strahu da se sama vraća po mraku.

Ali praznina je u meni i ne nestaje.

Nakon svake noći je samo veća i tamnija i s vremenom će me progutati.

„Znam da ti je teško i znam da se svaki dan bar desetak puta prisjetiš ponedjeljka, ali," Nikolin glas je tih iza mene, „pokušaj ga izgurati na rub svijesti i ne pridavati mu pažnju."

„Ne mogu..."

Osjećam Nikolu tik iza sebe; njegove ruke polagano putuju oko mog struka i povlače me unatrag. Naslonjena sam leđima na njegova prsa. Polažem svoje ruke na njegove i zatvaram oči.

„Možeš," šapće mi pored uha. „Ti si jaka, Majo."

Duboko udišem hladni zrak. „Nisam."

„Jesi, samo toga još nisi svjesna," glas mu je ugodan. „A ja ću ti pomoći shvatiti to."

Još jednom duboko udišem, a onda se teška srca izvučem iz njegova sigurnog zagrljaja i okrećem prema njemu. Svaki dio mene vrišti da se mogu pouzdati u njega. Srce mi udara brže no inače dok prihvaćam tu novu spoznaju.

Prilazim mu i radim isto što i onaj stariji gospodin svojoj supruzi―dajem mu poljubac u obraz, uzimam ga za ruku i nastavljamo šetati u tišini.