Dva tjedna za sreću

04 Utorak

Policajac Janko odlazi iz moje bolničke sobe.

Andrej polaže Tatjani ruku na rame. „Pustimo ju da malo predahne."

Tatjana me gleda zabrinuto poput majke. „Nikad ju više neću pustiti samu."

„U bolnici je," Andrejov glas je pun razumijevanja prema njenom ponašanju. „Nitko ne može doći u njenu sobu, a da ne prođe pored medicinskih sestara."

„Idi," govorim joj. „Ionako mi treba sna."

Tatjana mi pomiče kosu s lica i daje poljubac u čelo. „Odmori se."

Kimnem.

Nakon što Tatjana i Andrej odu iz sobe, puštam osjećajima da izrone na površinu.

ŽALJENJE

SRAMOTA

USAMLJENOST

GAĐENJE

PREZIR

MRŽNJA

Najviše mržnja.

Mržnja prema bolesnom gadu koji me silovao.

Mržnja prema bolesnicima koji su mu pomogli u tome.

Mržnja prema samoj sebi jer sam uzela prečicu do zgrade.

„Pustite me unutra!"

Čujem Lukin glas na hodniku, pa brže brišem suze. Pritisnem gumb kojim pozivam sestre i odmah dolazi dežurna sestra.

„U redu je," progovaram prije nego me nešto upita. „Pustite ga."

U pogledu joj vidim da me sažalijeva, ali ne govori ništa već kima i odlazi iz sobe. Za dvije sekunde, Luka je kod mog bolničkog kreveta. Ne znam kako ga gledam u ovom trenu, ali mislim da mi njegov pogled govori sve: uništena sam i to ne mogu nikako gurnuti pod površinu.

Luka sjeda pored mene i oprezno me grli. Sjedimo tako neko vrijeme u tišini.

„Tatjana te zvala?"

„Ne," tiho odgovara. „Vidio sam ju na hodniku i isprva sam mislio da je došla Andreju u posjet, ali onda sam vidio da je plakala, pa sam pitao što se dogodilo. Kako si sada?"

Sliježem ramenima.

Ponovno me grli.

„Zakaj si ti u bolnici?"

Duboko udiše i s naporom izdiše. „Mirjana."

Malo se odmaknem od njega kako bih mu mogla vidjeti lice. „Kaj s njom?"

„Trudna je."

„Molim?!"

Ta vijest me malo prene, vraćajući me jednim dijelom u stvarnost.

„Neću sada o tome," Luka me povlači natrag u zagrljaj; ovog puta je čvršći. „Želim da me poslušaš, u redu?"

Kimam.

„Neću dopustiti da ovo utječe na tebe i da te u potpunosti promijeni. Ti si moj mali zvrk," smješka se. „Vidim da je to što se dogodilo ostavilo traga na tebi i nećeš to tako lako zaboraviti, ali to neće trajati vječno."

Ne razumijem ga u potpunosti, ali ga želim razumjeti.

„Nemoj se mučiti mislima o tome što se dogodilo i što si mogla izmijeniti," dlanom mi nježno kruži po leđima, „bit će ti samo gore iz dana u dan sve dok se psihički ne uništiš."

„Neće to sam' tak' nestati," glas mi je jedva prepoznatljiv; ispran i pomalo grub kao da imam pijesak u ustima. „Osjećam se bezvrijedno."

„Hej, hej," nježno me odmiče od sebe i tjera da ga pogledam, „ti nisi bezvrijedna."

„Ali jesam."

I on mi, kao i Tatjana, daje poljubac u čelo. „Ti si vrjednija nego što misliš, Majo."

Ponovno ga grlim. Otkako sam se probudila, mislila sam da ću se bojati muškog dodira, ali nije tako. Očito mi je nečija blizina potrebnija nego ikada prije.

„Hvala ti."

Iako šapnem što je tiše moguće, Luka me čuje, a onda zagrljajem pruži utjehu.