Dva tjedna za sreću

05 Srijeda

Zahvaljujući Andreju, još jučer sam puštena iz bolnice. Tatjana je danas htjela uzeti slobodno, ali sam ju doslovno otjerala na posao.

Razmišljam o Lukinim riječima i tek oko podne shvaćam što je htio reći. Razumijem ga, ali ne znam kako ću se natjerati krenuti dalje.

Čujem otključavanje vrata i odvlačim se iz spavaće sobe u dnevnu. Znam da se Tatjana previše brine, ali javila sam joj se na svih sedam poziva otkako je otišla i ne znam zašto je uopće došla doma usred radnog vremena.

„Seko, rekla sam ti da se bezveze brineš," uzdišem. „Uostalom, pod ključem sam."

„Onda dobro ako izgledam k'o tvoja sestra."

Naglo okrećem glavu prema Nikoli koji u desnoj ruci drži pizzu, a lijevom zatvara i zaključava vrata stana.

„Kaj ti radiš ovdje?"

„Uzeo sam bolovanje, a ne da mi se biti sam u stanu, pa sam mislio," pokazuje mi kutiju s pizzom, „da bi i tebi i meni dobro došlo malo društva kako bismo ubili vrijeme."

Pronicljivo ga promatram. „Bolovanje?"

„Glavobolja," sliježe ramenima dok spušta pizzu na kuhinjski pult tražeći čaše i nešto za popiti. „Previše posla."

„Tatjana te nazvala i rekla da me pripaziš ako dođeš doma prije nje, kaj ne?"

Zastaje s čašama u rukama i oprezno me gleda.

Podižem obrvu.

Nikola se smije.

Odmahujem glavom, pridruživši mu se. „I stvarno si uzeo bolovanje?"

„Vjeruj mi, to je i za moje dobro," dodaje mi čaše, a onda se vraća do kuhinjskog pulta po pizzu i tetrapak TO soka od jabuke.

„Stvarno?" pratim ga do kauča u dnevnoj sobi, pa se smještam na lijevu stranu; onu bliže vratima stana.

„Treba mi predah, a godišnji sam već iskoristio."

„Ali ipak je Tatjana," tražim prigodnu riječ dok on sjeda na pod ispred televizora i gleda moju kolekciju filmova, „zaslužna za tvoj dolazak ovamo."

Gleda me preko ramena dok mu smiješak titra na usnama. „Smetam ti?"

„Ni najmanje," otvaram kartonsku kutiju i uzimam jedan trokut pizze. „Ali zakaj si mi donio pizzu? Mislim, nemaš mi se za kaj zahvalit'."

Umjesto prstom, maše mi jednim od omota DVD-a. „Kad ja jednog dana budem gladan i na izmaku snaga, moći ću ti nabiti na nos da mi duguješ pizzu."

Ne mogu si pomoći i smijem se na sav glas.

Nikola vraća svoju pažnju na filmove i napola se okreće u struku. „Forrest Gump?"

„Naravno!" slažem se s njegovim prijedlogom.

Dok završavam prvi trokut pizze, Nikola sjeda pored mene s daljinskim u ruci i namješta se udobnije na kauč.

„A poslije možemo Titanik," široko mu se osmjehnem.

Nikoli klonu ramena.