Dva tjedna za sreću

14 Petak

„Dakle, gad se uvukao u zgradu sa starom Bolkovićkom," Luka odmahuje glavom u nevjerici.

„Tako je izjavio u policiji. Mislim, opisao ju je, a Tatjana ju je odmah prepoznala."

„Koji gad!" udara šakom po kuhinjskom pultu.

„Barem je sada iza rešetaka," govori Nikola dok obavija svoje ruke oko mog struka. Da nije bilo njega, tko zna što bi se sa mnom dogodilo.

„A ostala dvojica?"

„Cinkao ih je," naslanjam se na Nikolu. „Policija je otišla po njih."

Luki zvoni mobitel i javlja se s kiselim izrazom na licu. „Reci."

„Misliš da je Mirjana?" pitam Nikolu.

„Vjerojatno," kima, suzdržavajući smijeh. „Da je znao koliko je naporna, sigurno ne bi imao ništa s njom."

„Mogu se kladit'," okrećem se prema njemu. „Misliš da će izaći?"

Nikola promatra Luku i samouvjereno kimne.

Smješkam se. „Znači li to da imamo stan samo za sebe?"

Luka ljutito prekida poziv i odlazi prema vratima dok uzima jaknu i ključeve. „Ne očekujte me."

„Zanima me koji mu je živac ovaj put pogodila," Nikola uzdiše dok Luka zalupa vratima.

„Mene zanima kaj trebam učiniti da prestaneš pričati o Luki i posvetiš se meni," prelazim mu prstima po bradi koja se počela pojavljivati.

„Uvijek sam ti bio posvećen," postavlja ruke sa svake strane mojih bokova i prislanja me na kuhinjski stol; onaj na kojem on uvijek obavlja poslove koje donosi doma.

„Zbilja?"

„O, da," kima dok se primiče bliže. Izmičem se unatrag, namjerno izbjegavajući njegovu potrebu za mojom blizinom. „Tvoja je krivica što to nikada nisi primijetila," spušta ruke niže, hvata me za stražnjicu i posjeda na stol.

Namjerno se smijem dok polažem ruke na njegova prsa i držim ga na distanci. „Sad sam ja kriva?"

„Mhmm," Nikola kima sa smiješkom dok me uzima za zapešća i pomiče mi ruke sa svojih prsa.

„Koja je kazna?" pitam ga šaptom.

„Moraš ovom neodoljivom muškarcu praviti društvo," prsti mu putuju po mojim bedrima. „Svaku noć."

„Počinjem odmah?" sada ga tek privlačim sebi.

„Naravno."