Dva tjedna za sreću

02 Nedjelja

„Idem u šetnju s Andrejom!" Tatjana trči pored Antonije i mene. „Vidimo se!"

Antonija zatvara knjigu iz Hrvatskog pravopisa koju smo posudile iz Gradske knjižnice i baca se na bijeli mekani sag u dnevnoj sobi. „I ja hoću dečka."

Ne mičem pogled s vlastitih bilješki. „Ak' budeš toliko izbirljiva, nećeš ga nikad imat'."

„Nisam ja kriva što se na mene lijepe samo čudaci."

„Kaj bi ja sad trebala?" pitam ju s podignutom obrvom. „Odati ti neku tajnu uspjeha koja ne postoji?"

Antonija odustaje od rasprave, ponovno otvarajući knjigu, ali ovog puta s negodovanjem. „Hoću normalnog dečka."

Oglašava se zvono i ustajem s poda kako bih otključala i otvorila vrata. Nikola stoji s dvije pizze u rukama ispred mene i smješka se. „Luka je danas posebno osjetljiv na zvukove, pa me zamolio da ti donesem i pizzu koju ti on duguje."

„Dakle i ovu noć je pretjerao," opuštam ramena s uzdahom, kimnuvši prema pizzama. „Miješane?"

„Naravno."

Pomičem se s ulaza kako bi Nikola ušao u stan. Pizze stavlja na stolić za kavu u dnevnoj sobi gdje bi inače trebale biti Antonijine i moje knjige. Antonija guta Nikolu pogledom dok si automatski popravlja svoju dugu svjetlosmeđu kosu.

„Nikola," pruža joj ruku i ona ju prihvaća dok mu se predstavlja. Izgleda pomalo smiješno koliko je fascinirana njegovom pojavom.

Donosim tanjure, ubruse i još jednu čašu za Nikolu. Antonija mu toči Jamnicu Sensation India.

„Kako je na fakultetu?" pita Nikola.

Dajem Antoniji znak nek' mu ona odgovori jer je očito koliko to želi.

„Većinu vremena stresno i naporno, ali volimo novinarstvo, pa nekako ipak uspijevamo sve srediti na vrijeme," gleda me, na što kimnem i uzimam još jedan komad pizze.

„Ti radiš?" pita ga.

„Da, inženjer cestovnog prometa u HAC-u. Novinarstvo je lagano u usporedbi s onime što mi svaki dan radimo," gleda me. „Maja zna."

Slažem nezadovoljan izraz lica. „Vjeruj mi kad ti kažem da ne bi radila ono kaj on radi ni za dvadeset tisuća kuna mjesečno. Podsjeća me na kvantnu fiziku."

„To kažeš samo zato što si bolja s riječima umjesto s brojevima," kaže Nikola.

„Daj šuti, radoholičaru," smijem se gurajući kutiju pred Antoniju.

Ona nas gleda s čudnim izrazom na licu dok uzima još jedan komad pizze. Stiže joj poruka na mobitel. „Mama javlja da je gotova sa smjenom, pa će me pokupiti za koju minutu."

Ustajem kako bih pospremila knjige i bilješke dok ona završava komad pizze koji je počela jesti. Nikola si toči još Jamnice.

„Hvala na pizzi," Antonija mu govori, na što on odmahuje glavom.

„I sam sam bio gladan."

„Što vas dvoje mutite?" pita me Antonija dok ju pratim do vrata.

Gledam Nikolu preko ramena, pa vraćam pogled na Antoniju i upitno podignem obrvu.

„Ne gledaj me tako. Nešto se tu događa."

Smijem se. „Pričinjava ti se. Susjedi smo. Tak' se oduvijek ponašamo."

Sad ona baca pogled na Nikolu preko mog ramena. „Šteta što mu oko nije zapelo za mene."

Okrećem očima i guram ju van iz stana s osmijehom još uvijek na usnama. „Idi, mama te čeka."