Savršeno nesavršen

1.

Daniel
Napokon sunčan dan, prošapćem u sebi dok moji lagani koraci odjekuju rivom. Zastanem na doku i duboko udahnem miris mora i soli dok Sunčeva toplina pažljivo miluje moju kožu. Pogledom nježno obuhvatim cijelu marinu, svaku brodicu i čamac, svaki zaobljeni trup i lepršavo jedro. Ovo je ono za što sam rođen, ovo je ono za što sam stvoren. Pa, barem sam tako mislio dok se život nije odlučio narugati i odsjekao moju dušu od svega u što sam se, još kao dječak, zaljubio. Pogled polagano prebacim na otvoreno more i uzdah mi se otme s usana dok zadivljeno promatram ta beskrajna, modra prostranstva, to snažno biće čiji valovi u tišini klize prema obali. Poželim samo na tren osjetiti tu oštru snagu valova na svojoj koži i taj hladni vjetar u svojoj kosi dok pritežem jedra i otiskujem se u nepoznato. Ali... bolno svjestan svoje stvarnosti odbacim tu pomisao i obećajem sebi da ću joj se jednom vratiti. Nastavim svoj lagani hod prema mjestu koje u meni budi tužne uspomene, nesiguran trebam li nastaviti u tom smjeru. Osjetim kako me emocije preplavljuju, prožimaju svaki kutak moga bića da bi naposlijetku sve nestalo. Kad otvorim oči sve je isto, idalje stojim sam na obali, no u meni se nešto promijenilo. Osjećaji su me napustili i moje tijelo je odjednom mlohavo, prazno...

,,Napušteno...", šapne glas u mojoj glavi na što stisnem usne u čvrstu liniju i okrenem se na peti.

Šutke promatram trajekt koji se približava luci i polako ubrzam hod dok se krećem prema suprotnoj strani rive. Čvrsto stežem snop papira u svojoj ruci pritom osjetivši kako se njegovi dijelovi gužvaju i bolno iskrivljuju pod mojim dugim prstima. Nevoljko popustim stisak ne želeći upropastiti svoj posljednji crtež. Usporavam hod dok prilazim mjestu koje je moja vječna inspiracija. Mjestu koje istovremeno lomi i liječi moje srce, vida moje rane i pomaže mi da nastavim dalje. Naslonim se na ogradu i pogledom preletim preko niza lokota koji ondje u tišini počivaju već godinama. Potom pogled prikujem, kao i obično, na onaj ostalima najudaljeniji. Pomaknem se za nekoliko koraka te šutke sjednem pored njega, spustim sve svoje papire pored desnog koljena zašuškavši njima po tlu. Prstima desne ruke nježno kliznem po hladnoj površini lokota i zaustavim ih kod malenog ugraviranog srca. Bojažljivo ga dotaknem i palcem kliznem preko njega, usne mi zadrhte dok sjećanja naviru.

T&D
Zauvijek ♡

Misli su mi se uskomešale i u glavi sam počeo osjećati tupu bol, naslonim čelo na ogradu već pomalo zagrijanu od Sunca i sklopim oči. Samo jedno me zanimalo, zašto ja? Zašto sam baš ja izgubio sve što mi je tako puno značilo? Čime sam zaslužio sudbinu koja me tako okrutno otrgnula od svega što me činilo sretnim? Sklopim oči u trenutku kad se nadamnom nadvije sjena.

,,Tu si.", začujem duboki glas koji uzdiše s olakšanjem., ,,Zašto se nisi javio? Mama ti je zabrinuta.", zaštitnički spusti ruku na moje rame i kimne glavom prema ulici.

Podignem pogled i mlako se osmjehnem kad ugledam zabrinute oči svog oca koji stoji nadamnom i čeka da mu odgovorim na neizgovoreno pitanje.

,,Završio sam", šapnem., ,,Mogu s tobom kući?", upitam dok se njegov pogled smekšava i on se saginje kako bi skupio moje papire.

,,Naravno.", promrmlja i uspravi se upravivši svoj blagi pogled prema moru.

Polagano ustanem dok šutke promatramo more ne razmijenivši više nijednu riječ. Malo bolje ga promotrim i primjetim da nosi svoje omiljene isprane plave traperice i tamno-plavu majicu s ovratnikom. Tamna kosa mu je svježe oprana, lice izgleda meko, kao da se obrijao netom prije dolaska ovamo. Vratim pogled prema moru i ponovno se naslonim na ogradu. Sjetan uzdah otme mu se s usana dok promatra čežnju u mojim očima, čežnju za tim dalekim prostranstvima. Pomislim kako je vrijeme da krenemo, ali zaustavi me njegov tihi glas.

,,Deni... znaš da se brinemo. Mama smatra da bi bilo bolje za tebe ako više ne bi dolazio ovdje, uvijek se vratiš jako potišten...", pokušava s blagim pristupom no ja i dalje šutim., ,,Ne mislimo ništa loše i molim te potrudi se shvatiti. Jedino što želimo je da si sretan.", suosjećajno spusti ruku na moje rame i stisne ga.

Kimnem pogleda uperenog u tlo, nastavimo tako stajati još neko vrijeme, a onda njegova ruka nježno potapša moje rame i uputimo se prema automobilu. Bacim pogled na sat na njegovom lijevom zapešću i zaključim da nije još ni devet. Galeb proleti nisko pored mene i zgrabi komad peciva iz obližnje kante nestavši u hipu. Zvuk prometa dopre do mog mozga i tek onda shvatim da tata stoji pored mene i nelagodno promatra suvozačeva vrata. S mukom progutam i odmahnem glavom, on oprezno kimne i zaobiđe auto smjestivši se na sjedalo vozača. Otvorim vrata zagledan u tlo, on se nervozno promeškolji dok se spuštam u meko sjedalo bijele Toyote Corolle. Zatvorim vrata i zavežem pojas ne uspostavivši kontakt očima s njim u niti jednom trenutku.

Osmjehne se i pokrene automobil, cijelim putem ne progovaramo ni riječi. Zurim kroz prozor i promatram zgrade koje nas okružuju, nestao je onaj divan pogled na beskrajno more. Zamijenile su ga gomile zgrada i trgovina. Naslonim glavu na prozor i zurim u zgradu Pomorskog fakulteta kraj koje proklizimo u sekundi. Uzdahnem dok tata usporava pred našom zgradom i parkira na 'naše' mjesto. Odvežem pojas i iskobeljam se iz auta zalupivši vratima mrvicu prejako.

,,Oprosti.", promrmljam tati ispriku jer sam svjestan koliko je osjetljiv na to.

Kimne glavom i krene prema ulazu u zgradu dok se zvuk njegovih odmjerenih koraka gubi u prometnosti ulice. Ubrzam za njim i u zadnji tren se provučem kroz poluotvorena vrata, uđem za njim u stari lift i oslonim se na njegove stijenke dok čekam da se zaustavi na četvrtom katu. Svu svoju pozornost usmjerim na svoje crteže u njegovim rukama. Nisam ih još ni dovršio ali on se ne čini kao da mu to smeta, djeluje impresionirano. Osmjehne se no ja potisnem želju da uzvratim osmijeh, doda mi crteže i ja ih čvrsto zgrabim.

,,Nisu još završeni...", pokušam se opravdati na što on samo odmahne rukom.

,,Glupost Deni, savršeni su.", namigne mi u trenu kad se dizalo zaustavi i mi se proguramo pored dvije srednjoškolke koje očito ne znaju za pristojnost.

Izvučem ključeve iz džepa i na tren samo promatram privjesak zlatne ribice zakvačen na njemu. Potom gurnem ključ u bravu i u sekundi se nađem u maminom zagrljaju.

,,Hej, Deni.", šapne mi blago., ,,Oprosti što pretjerujem, ali nisi mi odgovorio na pozive.", snažno me zagrli i poljubi me u obraz.

Promatra me svojim toplim, brižnim očima boje jantara i u meni se polako stvori osjećaj krivnje.

,,Oprosti..", započnem., ,,Mobitel mi je ostao u sobi.", blago se osmjehnem i dodam joj ključ od stana.

,,Ima dvadeset godina Klara, mislim da mu možemo dati malo slobode.", tatin glas se začuje pored mene, značajno ju pogleda na što ona spusti pogled.

Zatim me ponovno pogleda i nasmije se prije nego kimne glavom i povuče me prema dnevnom boravku., ,,Naravno, baš sam blesava. Dođi, ispekla sam kekse."

Pogledam tatu i nasmijem se slegnuvši ramenima dok me mama odvodi prema kauču. Ondje mi pogled padne na kutiju punu keksića s cimetom koji su moja najveća slabost, smjestim se pored nje na kauč kad počne zahtijevati da joj pokažem crteže. Na trenutak, sve izgleda isto kao i onog dana, zatim se vratim u stvarnost i nakrivim glavu dok promatram našu zajedničku sliku na zidu pored ormara.