Savršeno nesavršen

11.

Daniel
Sjedim u busu i zurim kroz prozor, upijam detalje krajolika i pokušavam ignorirati unutrašnjost busa. Sjedala su tijesna, autobus je krcat, zrak je topao i težak i osjećam se ljepljivo. Pokušavam disati što pliće jer čovjek pored mene zaudara na travu i alkohol pa nastojim ne povratiti. Potpuno se okrenem prema prozoru i oslonim čelo na staklo koje se magli zbog mog daha. Umoran sam, ali odbijam zaspati jer mi je preostao još malen komad puta do Vinkovaca. Misli su mi zbrkane i iscrpljen sam od ponovne svađe s Karmen. Tijelo mi je otežalo i na tren osjećam kao da sam gomila gline bačena na sjedalo da ondje postoji. Nisam siguran jesam li umorniji psihički ili fizički. Mobitel mi zavibrira u džepu, poklonim mu sekundu svoje pažnje, ah, mi o vuku...

Karmen
Deni, molim te javi se, želim da popričamo o ovome... fališ mi :(

Isključim mobitel i bacim ga u ruksak sklopivši oči. Tako umoran, šapne mi glas u glavi dok mi se oči same sklapaju, a čelo mi je ponovno oslonjeno na hladno, orošeno staklo.

Stojim u hladnom hodniku bos, ne znam gdje su mi tenisice. Čujem glasove oko sebe i komešanje na stubama no ne pomičem se. Vrata ispred mene su tamna, izrađena od punog drva i izgledaju teško. Teško za mršavog osmogodišnjaka dugih udova. Na sebi imam crnu majicu bez rukava, kratke sive hlačice do koljena, na nogama nemam ništa osim nekoliko ogrebotina i ožiljka iznad desnog koljena. Tih sam, ne privlačim pozornost, iz prizemlja i dalje čujem korake, dovikivanje i komešanje nalik zvuku koji nastaje dok se razvrstavaju namirnice. Kliznem niz zid i sklupčam se na podu nastojeći ne zauzimati puno mjesta - ne smetati. Zabrinuto progutam knedlu i tiho približim koljena na prsa obgrlivši ih rukom. Pod je prekriven mekim, toplim, starim sagom koji me podsjeća na starog, ofucanog mačka koji leži ispružen nakon obilnog jela. Skupim se u još čvršću loptu i šutim. Zidovi djeluju kao da su novi, netom okrečeni, boja na njima je nova, nježna oker s bež i bijelim detaljima. Podsjeća me na čokoladnu tortu koju sam jednom vidio u gradu dok sam se s nekoliko prijatelja pokušao odvojiti od grupe i pobjeći u trgovinu slatkišima. Bio je jak pljusak i vani je bilo hladno, dok su nas pronašli već smo bili promočili do kože i drhturili sasvim promrzli. Tu večer dobio sam batina više nego ikada u životu, pa, barem sam tada tako mislio. No čak je i to bilo vrijedno toga da samo na trenutak u izlogu vidim to čokoladno savršenstvo od smeđeg biskvita s četiri različita sloja čokoladne kreme, preliveno tamnom čokoladom i ukrašeno čokoladnim mrvicama i spiralama od vanilije.

Uzdahnem no odmah se pobojim da privlačim pažnju pa brzo prekrijem usta rukom. Osluškujem neko vrijeme no idalje isti glasovi iz prizemlja, sve je isto. Nitko me nije zamijetio. I dalje šutim, hodnik je pun svjetlosti koja dopire kroz obližnji prozor, ugrizem se za usnicu i suzdržim od toga da se nekamo sakrijem. Jedina sjena u hodniku sam ja, malen, beznačajan, gotovo da bih se mogao i stopiti s okolinom i postati potpuno neprimjetan. Polako se osovim na koljena, jedno pa drugo i nesigurno pokušam puzati po mekom sagu dok se glasovi iz prizemlja veselo smiju i šapuću stvari koje ne čujem, a kad bih i čuo ne bih ih razumio. Shvatim da me moj nedostatak sprječava i to malo prekasno, gotovo se prevrnem na pod no u zadnjem trenutku uspijem zadržati ravnorežu i s mukom se uspraviti. Sag je mekan i topao pod mojim stopalima, djeluje utješno dok mi njegova tkanina grli prste i gležnjeve. Promeškoljim se i blago osmijehnem na taj zanimljiv osjećaj. Pomaknem jedno i drugo stopalo i nastavim se klizati po hodniku oduševljen jednostavnošću kretanja koju mi nudi no onda zastanem kao vatrom opečen. Što to radim? Moram biti tiho, ne smetati i nikako ne raditi probleme. Osmijeh mi padne s lica i ponovno se priljepim leđima na zid. Odahnem s olakšanjem jer nitko ne dolazi, kuća je u potpunoj tišini izuzev kuckanja stakla o staklo i smijeha popraćenog zdravicama u prizemlju. Sasvim polagano klizim prema prozoru leđa čvrsto priljubljenih uza zid. Do ondje imam samo nekoliko odraslih koraka, ali činim ih iznimno oprezno i s velikom pažnjom. Kad napokon pristupim velikom bijelom prozoru na kraju hodnika, pomaknem bijelu zavjesu od tanke, gotovo prozirne tkanine koja je prošivena uzorkom koji ne prepoznajem. Gurnem svoju znatiželjnu glavu ispod zavjese i uperim pogled u dvorište. Trava je gusta, zdrava i nevjerojatno zelena! Upijam svaki detalj okolice u kojoj se nalazim, nekoliko visokih stabala voćaka, bistro, čisto nebo s tek pokojom naznakom pamučnih, mekih, bijelih oblaka koji kao da se prikradaju na svod. Povelika drvena kućica izblijedjele crvene boje i natpis s imenom prikovan na nju. Ispred se nalaze dvije metalne zdjelice koje kao da su netom oprane i ulaštene do visokog sjaja. Ispod visokog stabla jablana u tamnoj sjeni njegove guste, debele krošnje nazire se smećkasta nakupina dlake. Veliki pas, dugih nogu, dlake bijele oko njuške i prsa i ponegdje malo posijedjele. Izgleda kao da uživa u neometanom snu na mekoj travi i bezbrižno spava povremeno samo namreškavši njušku kada bi mu ptica sletjela preblizu.

Dvorište je ograđeno živicom, gustom ogradom od raslinja tako velikog da netko moje visine definitivno ne može vidjeti drugu stranu. Na psećoj kućici uspijem razabrati slova "Bernie". Ponavljam to ime u sebi kao da je nekakva molitva i nastojim si ga urezati u pamćenje. Bernie. Bernie. Bernie. Nakon nekoliko minuta potvrdno kimnem glavom prema usnulom psu kao da mu odgovaram na nepostavljeno pitanje, sviđaš mi se Bernie, sramežljivo se osmjehnem prema psu i zagledam se iznad njega u visoki jablan koji je visok gotovo kao i kuća. U njegovoj krošnji, skrivene od pogleda i dodira, uočim malene drvene kućice obojene u svijetlo-plavu boju. Vidim ih tri no poprilično sam siguran kako s druge strane vidim vrh još jedne. Kako su dospjele tako visoko? Začujem znatiželjni glas u svojoj glavi pa se i sam zapitam. Nalaktim se na prozor i uspravim se do pune visine potom se još podignuvši na vrhove prstiju. Gledam susjednu kuću, nešto manju, izgrađenu od crvene opeke i s pošljunčanim prilazom. Ima urednu tratinu i svaki prozor je ukrašen teglama raznovrsnog cvijeća svih boja i oblika. Nekoliko lijenih mačaka se povlači po stepenicama ispred ulaza te pošljunčanom prilazu no nijedna ne djeluje zapušteno. Dlaka im je naizgled meka i sjajna, puna i čvrsta kao da su jako dobro uhranjene i da netko punu pažnju posvećuje brzi za njih. Nijedna mačka nema ogrlicu pa ne saznajem njihova imena već se umjesto toga usredotočim na stol koji stoji na improviziranom trijemu čiji krov se sastoji od žive vinove loze.

Stol je bijel, okrugao i podsjeća me na snježnu kuglu, pravilan i jednostavan. Na njemu se nalazi jednostavan čisto bijeli stoljnjak, vrč ledenog čaja s  krišakama limuna unutra, tri staklene čaše i ovalna posuda do vrha napunjena raznim čokoladicama i keksima. Tako puno slatkiša odjednom vidio sam zadnji put tad u gradu za vrijeme pljuska dok sam promatrao savršenu čokoladnu tortu. Prije i poslije toga nikad. Pa... sve do sad. Lagano izvučem glavu ispod zastora i natjeram se odvojiti pogled od prizora koji se tamo nalazi i ponovno se odšuljam po mekom tepihu priljubljen uza zid i stisnem se pred velikim tamnim vratima gdje sam sjedio i prije. Začujem korake na stubama, spore i nesigurne, a iza njih još jedne nešto brže no jednako nesigurne i teške. Čvrsto se obgrlim rukom spreman na bilo što što će se sada dogoditi. Koraci mi se približe i začujem suosjećajni uzdah i nježan ženski glas.

,,Hej Deni... pa smiješ ući, dušo. Zato smo te poslali gore.", pokuša me ohrabriti smješkom i veselim jantarnim očima, polako me pomazi po kosi no na to se još više stisnem u sebe.

Pravi se da to nije primijetila i oboje stanu pored vrata u koja sam maloprije zurio. Ohrabrujuće mi se osmjehnu i ja se nesigurno ustanem te se klimavim koracima približim vratima. On pritisne kvaku i širom otvori vrata na što me istog trena preplavi šok. Soba. Plava boja. Na zidu piše Daniel. Police s igračkama i knjigama, veliki ormar, pisaći stol, vreće za sjedenje, krevet od bojanog drva. A na stolu... savršena čokoladna torta. Osjetim kako mi koljena klecaju. Padnem na meki tepih s uzorkom trkaće staze i glasno zaplačem, ridam i jaučem prekrivši lice rukama. Tople snažne ruke me grle i na kosi osjetim meki utješni poljubac. Bio sam u krivu kad sam rekao da sam spreman za bilo što što slijedi. Na to me nitko nikada nije mogao pripremiti, napokon sam pripadao.

Trgnem se iz sna i osjetim da mi je kosa sljepljena od znoja, uspaničim se duboko dišući dok slušam glas koji me prenuo iz sna ponavljajući se ,,Autobusni kolodvor Vinkovci, dobrodošli!". Smeteno se ustanem i prebacim ruksak preko ramena,  provučem se pored čovjeka, koji idalje strašno zaudara na travu i alkohol no bezbrižno hrče glave zabačene na sjedalo. Sa snenim tragovima na licu, iskoračim iz busa na vrući asfalt Vinkovačkog kolodvora.