Savršeno nesavršen

9.

Daniel
,,Karmen, Isuse, samo odjebi!", zarežim u mobitel dok hodam gore dolje po sobi. Njen cmizdravi glas zacvili s druge strane slušalice dok mi pokušava promijeniti mišljenje., ,,Ne zanimaju me tvoje proklete isprike, samo se miči iz mog života!", bijesan sam, trenutak šutim dok me ona moli i nastavlja s isprikama., ,,Ne, nije istina da to nisi mislila. Nikad ne bi rekla takvo što da si imala i malo soli u glavi da razmisliš što govoriš!", prekinem poziv i bacim mobitel na krevet prošavši rukom kroz kosu, kakva glupača.

Ne znam kako nema srama, barem da joj je mrvicu stalo pa da je nakon toga što je rekla ušutila i pustila me da išetam iz njezinog života neopaženo. Zalupim vratima i odmarširam u kuhinju po šalicu kave, iziritiran njenim glupostima. Dok se kava kuha uzimam maslac iz hladnjaka i mažem ga na kruh. Sama je kriva i bolje da je tako, samo bih najebao s vremenom, ionako mi je bolje samom. Odlučno kimnem sam sebi i zurim u aparat za kavu u kojem tekućina polako kaplje kroz filtar u kanu. Uzdahnem i protrljam lice rukom dok se pokušavam smiriti. Zagrizem komad kruha pustivši da mi se maslac sporo otapa u ustima i polako jedem promatrajući kavu kroz staklo kane. Kako sam se sveo na sve ovo? Život mi ni prije nije bio bajan, ako išta, bio je gori, ali odgurnuo sam sve prijatelje, Karmen je, očito, odlučila da je predobra za mene, a ja još uvijek stojim tu i sve to me nimalo ne ometa u svakodnevnom životu. Više nisam iznenađen, bolje ni ne očekujem, zahvalan sam za ovo što imam, ali je li to zapravo trebalo biti tako? Svi uvijek govore kako si prostreš tako ćeš leći, ali ja nikad nisam dobio priliku sam prostrijeti svoj put. Nikad nisam dobio šansu birati sve ovo, život je išao svojim tokom, a ja sam samo stajao ondje poput sporednog lika prepušten strujama vremena koje su me nosile ne pitajući za moje osjećaje o tome. Imao sam sve na početku, onda je sudbina odlučila uzeti maha i okrenuti se u jednoj zajebanoj pirueti koja mi je oduzela sve. Nisam to ovako htio, nisam to ovako zamišljao, a mislim da nisam ni zaslužio. Nitko ne zaslužuje život kakav sam ja prošao.

Ustanem od stola i ugasim aparat dohvativši bijelu šalicu s police iznad. Polako nalijevam vruću kavu u šalicu i naspem tek toliko šećera da se može reći da jesam, pa se vratim za stol. Pogledam u krišku i pol svog kruha na kojem se maslac potpuno otopio. Slegnem ramenima i nastavim jesti u tišini, otpijajući kavu uz pogled kroz prozor. Nebo je djelovalo kao da bi se nad gradom uskoro mogla obrušiti oluja. Zapitam se je li Jonathan na sigurnom no odbacim tu misao sjetivši se da je on ipak ptica koja je vjerojatno oluju osjetila puno prije nas. Završim doručak taman u trenutku kad začujem otključavanje, a potom i zaključavanje ulaznih vrata. Čujem uzdihani glas svoje mame koja proklinje dizalo i stube, a potom zatetura u kuhinju s hrpom vrećica u rukama. Ustanem kako bih joj pomogao no ona odmahne glavom i spusti sve na pod. Nakrivim glavu i zbunjeno ju pogledam.

,,Samo ti jedi.", osmijehne se i vrati pramen kose iza uha nagnuvši se kako bi me poljubila u čelo., ,,Išla sam u kupovinu, kao što možeš vidjeti. Prokleto dizalo ponovno ne radi, mislila sam da će mi srce stati dok sam se popela do pola puta. Užas.", požali se dok uzima vrećicu u kojoj se nalaze namirnice koje počinje slagati u hladnjak.

Nasmijem se i slegnem ramenom., ,,Znaš da bih ti pomogao da si me nazvala.", zagledam se u nju dok slaže povrće u kutiju.

,,Znam, ali mislila sam da si još u krevetu. Mislim rekla sam tvom ocu da smo trebali kupiti onu lijepu prizemnicu u okolici kad smo imali priliku, ali on je tako...", uzdahne., ,,No svejedno, pomozi mi s ovim, hoćeš li?", upita me na što se polako ustanem od stola i iz ruku joj uzmem vrećicu s tjesteninom, začinima i drugim stvarima koje je tražila da poslažem u najgornje ormariće.

U tišini slažemo hranu neko vrijeme, pa se potom vratim do stola i iskapim ostatak kave., ,,Na poslu je?", upitam zbunjeno pogledavši na sat, mislio sam kako je danas bilo vrijeme da ode kasnije.

,,Tko?", prene se iz misli i zbunjeno me pogleda dok navlači rukavice za pranje posuđa., ,,Oh, da, naravno. Ipak je morao doći ranije, imali su neke probleme s narudžbom pa je još jutros odjurio. Trebaš nešto?", toplo mi se osmijehne dok stavlja malo deterdženta na spužvu.

Odmahnem glavom i spustim svoju šalicu, tanjur i nož u sudoper., ,,Samo me zanimalo.", nabacim usputno i poljubim ju u obraz dok se premještam u dnevni boravak., ,,Ako ti trebam ovaj put mi reci, dobro?", upitam podignuvši obrvu, kimne i počne prati posuđe proširivši stanom miris sapunice od citrusa i lavande. Izvalim se na kauč u dnevnom boravku i pokušavam gledati TV no ubrzo odustanem i uputim jedan oprezan pogled mami., ,,Tata ti je rekao da planiram uskoro otići, jel da?", upitam polako na što ona stane i ukipi se pored sudopera ruku prekrivenih sapunicom. Jedan pramen kose joj klizne iz punđe i padne preko lica zaklonivši oko. Šutke stoji i zuri u mjehuriće koji se polako istapaju i njihovo pucketanje je jedini čujan zvuk u stanu.

Polako ispravi ramena i uspravi se zamahnuvši glavom kako bi joj se pramen kose vratio na mjesto. Odglumi slabi smiješak i ponovno uzme spužvu u desnu ruku stisnuvši ju kako bi se zapjenila., ,,Spomenuo je nešto u vezi toga.", tiho promrmlja slegnuvši ramenima i počne ribati moj tanjur. Neko vrijeme samo nanosi sapunicu na tanjur iako je očito da je već odavno čist što mi samo govori kako bih trebao šutjeti jer razmišlja. Promeškoljim se na svom mjestu i stavim ruku u džep uzdahnuvši dok pozorno promatram njezinu reakciju., ,,Nije rekao ništa više od toga.", nakašlje se i počne ispirati tanjur.

Prođem vršcima prstiju kroz kosu i savijem ruku ispod glave., ,,Ne bih dugo ostao, kojih desetak dana, mislim.", slegnem ramenom i pokušam se donekle utješno osmijehnuti.

,,Kamo uopće ideš?", pomalo prenaglo odgovori i  odmah potom posramljeno premjesti težinu s noge na nogu.

Zatrepćem nekoliko puta, iznenađen njenom naglom promjenom raspoloženja., ,,Ovaj... mislio sam... znaš...", počnem oklijevati i pomalo se pokolebam u vezi svoje ideje no prije nego promislim izvalim., ,,Kod bake u Vinkovce."

Okrene glavu prema meni i pokuša prikriti šok no njene razrogačene oči mi sve govore. Šuti i polako trepće dok zuri u mene kao da sam upravo izrekao nešto nevjerojatno glupo. Uspravim se u sjedeći položaj i nagnem prema staklenom stolu pored kauča s kojeg uzmem jedan brownie s orašastim plodovima. Jedem praveći se kako se ništa nije dogodilo no ona odluči prekinuti tišinu., ,,Kad odlaziš?", upita suzdržanim glasom dok nervozno tapka lijevom nogom.

,,Još ne znam, uskoro.", promrmljam progutavši zalogaj., ,,Ne moraš brinuti, sve će biti u redu, više nisam dijete.", pokušavam joj olakšati iako znam da me ona ne može gledati kao odraslu osobu, još ne.

Pokuša se osmijehnuti no samo tužno uzdahne i kimne glavom., Pokušat ću, ali znaš da to nije lako.", pogleda me molećivim pogledom i okrene se polako privevši posao kraju., ,,Samo te molim da se paziš s obzirom na sve...", suosjećajno se osmijehne i pokloni mi brzinski pogled dok skida gumene rukavice.

,,Naravno.", sporo kimam glavom.

Očisti sudoper i posuši sve krpom prije nego se okrene i priđe mi. Sjedne pored mene i protrlja svojim dlanom moje rame. Njen napola ponosan, a napola tužan osmijeh mi donekle ohrabri odluku no ne priznam joj to već samo pognem glavu zagledavši se u pod., ,,Stariji sam i jači nego što sam onda bio.", šapnem promuklim glasom na što ona žustro zakima glavom.

,,Sve je u redu, Deni.", šapne s osmijehom., ,,Nemoj razmišljati o tome, nisam te htjela... Sve je u redu, dobro? Samo mi nije baš lako pustiti te samog.", zagrli me i snažno stisne., ,,Znam da si stariji, ali valjda je majkama uvijek teško prijeći preko toga.", šmrcne i odmakne se.

Sjedimo u tišini koja me podsjeća na one lijene ljetne dane provedene s njima na obiteljskom odmoru na plaži. Na dvorce od pijeska ukrašene školjkama, moje prve skice jedrilica i drugih brodova. Moj prvi crtež galeba koji mama idalje čuva u noćnom ormariću. Misli da ne znam, ali sam jednom sasvim slučajno u potrazi za nečim drugim, pronašao uspomenu. Moji očajni pokušaji da proplivam su, uza sav tatin trud i mamino bodrenje, skliznuli u vodu. Nisam proplivao, ni tad, niti mjesecima poslije. Nisam mogao zadržati ravnotežu u vodi, čim bih se otisnuo od dna i napravio jedan zamah, nagnuo bih se i počeo tonuti. Zbog panike bih mahao nogama što je pretežno rezultiralo time da bih počeo tonuti no tad bi me tata odmah povukao iz vode. Nakon više od godinu dana pokušavanja, uspijeli su me nagovoriti da počnem uzimati tečaj plivanja. Naravno, ne sa svojim vršnjacima ili trenerom, već s mladom liječnicom koja je imala iskustvo rada s osobama s invaliditetom. Odlazio sam onamo gotovo svaki dan tjednima, sve dok nisam postao donekle sposoban plivač. Nakon toga sam odlazio na plažu, pretežno sam, i vježbao kako mi novostečena vještina ne bi propala. Valjda sam u maminim očima ostao taj mršavi, jednoruki dječak koji očima punim straha, zuri u dno bazena ispred sebe.