Savršeno nesavršen

4.

Daniel
Ispružim se preko hladnog pijeska i osluškujem morske valove dok zamišljam da nestajem. Zamišljam da se sve oko mene gasi, crni, nestaje; a ja tonem dublje i dublje. Okrenem glavu bočno i zagledam se u daljinu gdje se mjesečina ljeska na glatkoj površini mora. Mirno je, potpuna tišina, jedva poneki cvrčak zapjeva svoje ljubavne note, a potom opet sve utihne. Duboko udahnem slani zrak i pogledam niz obalu. Mobitel mi se oglasi u džepu i to je jedini zvuk koji razbija dragocjenu tišinu. Neko vrijeme promatram mirnu pučinu, a potom posegnem u džep i provjerim poruku.

Mama
Deni, sve ok? Da dođem po tebe?

Suza mi blago zatitra u oku no potisnem ju i ugasim mobitel dok prolazim prstima kroz svoju gustu kosu. Tuga me svladala, davno, ali i dalje se ponašam kao da mogu biti sretan. Dajem sve od sebe, zbog sebe, svojih roditelja, okoline... iako sam svjestan da to nikada nije dovoljno. Želim otići, nestati, zauvijek. Kliznuti u more beskraja i osjetiti kako me veličanstvena snaga valova preplavljuje, prožima. Želim osjetiti kako mi se misli usporavaju, kako srce slabi, bori se, ali naposlijetku ipak staje i zadnji dah mi klizi preko usana. Zašto sam toliko zapao u depresiju? Nikad mi nije bilo jasno iako sam oduvijek svjestan da pokazujem očite znakove. Psihijatri, psiholozi, obično gubljenje vremena. Složio sam se s roditeljima da neću piti tablete, ali da ću im isto tako povjeriti svako pogoršanje.

Pokušavam se prilagoditi stvarnosti, shvatiti da je sve jednostavno tako kako je moralo biti. Duboko udahnem prije nego se s naporom podignem s pijeska i zagledam u daljinu. Trebao sam biti netko drugi, imati život, posao, prijatelje. Sad zurim u ništavilo i pokušavam ne kročiti dublje od ovoga gdje sam trenutno. Ne bih to mogao priuštiti vlastitoj obitelj, volim ih, pružili su mi sve. Ne bih im to napravio, ali mračne misli me ipak natjeraju da se prošećem do ruba plaže. Ondje gdje valovi ljube nježne obale Mediterana. Posegnem rukom prema toplini vode koja obuhvati moju ruku sakrivši ju od svijeta. Što ako se prepustim samo na tren? Što ako se samo na sekundu isključim? Da ostanem samo na trenutak blagoslovljen tišinom trenutka u kojem se prepuštam vodi koja me nemilosrdno okreće, povlači i odvodi.

Miris soli me potpuno obuzima, u daljini se razliježe jedva čujan zov galebova, voda na mom dlanu djeluje umirujuće. Polako sklopim oči samo da bih dopustio trenutku da me prožme i na meni ostavi nezaboravne tragove odlaska. Potom nevoljko izvučem dlan iz vode i samo sjedim ondje. Sam. Umoran. Zaboravljen. Osjećam pritisak u prsima i u glavi mi se muti dok se ustajem i krećem prema izlazu s plaže.

Daniel
Doći ću busom, sve ok.

Nemam srca gnjaviti ju da se vozi do ovdje, napravila je dovoljno za mene. Koraci mi odjekuju u tišini noći dok polagano napredujem prema autobusnoj stanici. Mjesečina obavija cestu srebrnim plaštem koji ju čini čarobnom. Lagani povjetarac mi mrsi kosu noseći slab miris mora koji me omami. Smjestim se na stolac pored djevojke koja očigledno čeka isti autobus. Letimično me pogleda te potom vrati pogled na podugačak popis pjesama koji je pregledavala, pretpostavljam,  u potrazi za onom najboljom. Odvratim pogled s nje i šutke promatram nadolazeća svjetla ustanovivši ubrzo da nam se približava očekivani autobus. Ponovno bacim blagi pogled na djevojku pored mene koja skuplja svoje stvari i ustaje s klupe. Primjećujem zlaćane pramenove koji joj uokviruju lice kao na bogatim renesansnim slikama. Pogledi nam se sretnu i ona svoj usmjeri na tlo.

Autobus se zaustavi ispred nas i pustim ju da uđe prva na što mi ona jedva primjetno kimne i osmijehne se. Primjetim da ima karticu za pokaz koju galantno prisloni i, začuvši odobravajući zvuk, zaputi se prema stražnjem dijelu autobusa. Na tren se smetem i zaboravim kako bih trebao kupiti kartu. Vozač upitno namršti obrve i zagleda se svojim zelenim, izmučenim očima ravno u moje lice. Zbunjeno se promeškoljim i zaustim da mu kažem koju relaciju trebam. Primijetim da mu pogled, ma koliko se trudio zadržati ga na mom licu, bježi prema mom lijevom ramenu. Zaškrgućem zubima pokušavši se savladati da ga ne pitam ima li nekakav problem sa mnom. Ljudi se počnu znatiželjno ogledati oko sebe da vide što se događa. Blago crvenilo oblije njegove obraze i on se nakašlje kao da mu je nelagodno i spusti pogled na aparat za izdavanje karata.

Pogleda me kao da se ispričava i mahne mi rukom prema kraju busa., ,,Slobodno.", promrmlja ispod glasa na što ga preneraženo pogledam.

Zurim u njega neko vrijeme, a potom se samo šutke okrenem i krenem prolazom između sjedala. Zapuhne me smrad oznojenih tijela pomiješan s ustajalim dimom cigareta. Svi pogledi su okrenuti prema meni iako se svi ponašaju kao da to ne rade. Stisnem usne u čvrstu crtu i nađem slobodno mjesto na sredini busa. Sjedim sam pa odlučim nasloniti čelo na staklo prozora. Vlastiti odraz zuri u mene i natjera me da u sekundi sklopim oči. Pa, barem sjedalo nije ljepljivo, izgleda da sam danas ipak dobio jackpot, pomislim u sebi dok provjeravam mobitel. Nema novih poruka, hvala Bogu, pretpostavljam da je tata smirio mamine crne misli. Uzdahnem i naslonim se u sjedalu pokušavši se fokusirati na filtriranje zraka jer će me smrad dokrajčiti. Mobitel mi se oglasi prenuvši me iz razmišljanja.

Karmen
Ejj, slobodan sutra ujutro?

Zastenjem u sebi i otipkam kratko da, prije nego ugasim zvuk na mobitelu i vratim ga u džep. Ne znam jesam li zaspao ili jednostavno izgubio pojam o vremenu no u jednom trenutku sam se trgnuo i ustanovio da se nalazim na svojoj stanici. Skočim sa sjedala i pojurim prema izlazu prije nego mi vozač zalupi vrata i odveze me dalje. Izađem na prohladan povjetarac i zaputim se pješke prema gornjem dijelu grada. Koraci su mi teški i bezvoljni pa prvo malo lutam okolnim ulicama, a onda se ipak zaputim prema stanu. Uzdahnem i osjetim navalu bijesa dok čitam natpis na zgradi ispred koje stojim. To je trebalo biti moje mjesto, moj san, moja budućnost. Sad sam pao na to da mogu jedino slušati svoje vršnjake kako se vesele i živopisno razgovaraju o fakultetima i životu. Naravno da sam znao odmah u startu da ovo zanimanje nije nešto čime će mi dozvoliti da se bavim, ali svejedno je boljelo biti odbijen. Bio sam slomljen, skršen, nepostojeć... potpuno uništen. Nadao sam se da ću preboljeti ljubav prema moru i da će me uskoro zaokupiti neki drugi interesi, ali uzalud.

Kako mogu uživati u drugom mirisu kad je najljepši miris mora? Kako mogu odoljeti beskraju kad su ga dubine tako bogate? Kako mogu voljeti veličanatveno crvenu ako je najljepša morska plava? Kako mogu voljeti hladnoću jeseni kad me vuče topal ljetni pijesak subotnje večeri? Kako mogu voljeti nebo kada suđeno mi je more?