Savršeno nesavršen

13.

Daniel
Zahvalan sam na jedva primjetnom povjetarcu koji ovu vrućinu čini podnošljivom. Hodam polako iako imam osjećaj kao da stojim na mjestu i tonem u gusti, vreli asfalt. Iako mi je baka jasno naglasila da ju nazovem s kolodvora odlučio sam se za šetnju. Dugo nisam bio ovdje, a malo je reći da mi je nedostajao ovaj kraj. Popravim remen svoje putne torbe koji mi se već lagano počinje urezivati u rame i nastavim se spuštati niz ulicu. Za razliku od užurbane i gotovo uvijek prenapučene Rijeke, ovdje na ulici gotovo da i nema ljudi. Svi se skrivaju od nepodnošljive vrućine i komaraca. Samo ja idiot odlučim pješačiti 2 kilometra po najgorem suncu s torbetinom na ramenu. Živčano puhnem kad osjetim ubod komarca na lijevoj potkoljenici i trznem nogom da ga potjeram. Nakon nešto više od pola sata napokon skrenem u njezinu ulicu i s olakšanjem se osmijehnem kad ugledam prepoznatljiv zid od opeke obrastao bršljanom i ukrašen bijelim ljiljanima. Približivši se ogradi rukom potegnem kvaku na vratašcima no otkrijem da su zaključana. Tako mi i treba kad sam uvijek najpametniji. Pustim da mi torba padne s ramena pa ju bacim preko ograde koju potom preskočim. Na tren izgubim ravnotežu i gotovo se strovalim u grmlje ruža no uspijem se zaustaviti na vrijeme.

Duboko udahnem i obrišem znoj s lica, posegnem za torbom kad začujem lajanje i režanje iza sebe koje postepeno postaje glasnije. Okrenem se taman na vrijeme da ugledam ogromno pseto koje punom brzinom juri iza ugla kuće prema meni. Progutam slinu i ukočim se, danas stvarno nije moj jebeni dan, prostenjem u sebi. U trenutku dok se pas zaustavlja i prijeteće reži prema meni, ulazna vrata se polako otvore i na dovratku se pojavi moja baka.

,,Sve je u redu dušice, to je prijatelj.", prijeteljski se nasmiješi psu dok se spušta niz stepenice prema stazi na kojoj stojim. Prođe pored mene i dobaci komadić slanine psu koji me idalje nepovjerljivo promatra. Zahvalno proždre meso i izvali se na leđa kako bi ga pomazila po trbuhu. Stojim sa strane u nevjerici.

,,Znaš...", započnem i počešem se po glavi nervozno., ,,Znak 'oštar pas' ili neka slična glupost bi u ovoj situaciji bila vrlo korisna.", promrmljam namršteno na što se ona vedro nasmije i okrene prema meni.

Njena gusta sijeda kosa je svezana u čvrstu, nisku pletenicu. Haljina s cvjetnim uzorkom joj grli tijelo, a njen vedri osmijeh i vesele oči mi pokazuju iskrenu zabavljenost prijašnjim prizorom.

,,Znaš...", započne oponašajući me i napravi dramatičnu pauzu., ,,Nazvati i reći da si stigao pa da dođem po tebe je isto korisno.", namigne mi i kimne prema ulaznim vratima.

Prođe pored mene, zgrabi moju torbu i nestane u kući. Pas zbunjeno nakrivi glavu i puhne prema meni što mi da dovoljan poticaj da se uspnem stepenicama i zatvorim vrata pri ulasku. Promatram ju dok se gega pored kauča, a haljina leluja za njom, prođe kroz hodnik i počne se uspinjati na kat starim, škripavim stubama izblijedjelim od korištenja. Požurim za njom i uspnemo se u dugačak hodnik na čijem kraju se nalazi tako poznat prozor kroz koji sam kao mali uvijek pokušavao proviriti. Pogledam lijevo na vrijeme da ju ugledam kako otvara vrata moje stare sobe i nešto mi se stegne u grlu kad zakoračim preko starog čupavog tepiha u unutrašnjost. Nijedan detalj nije promijenjen. Soba je očigledno netom očišćena no sve ostalo stoji onako kako sam to i ostavio prije nego smo otišli. Na podu je idalje prostrt tepih s uzorkom trkaće staze, zidovi su još uvijek plavi. Knjige, igračke, natpis 'Daniel' s lijeve strane zida, nijedna sitnica nije promijenjena. Ova soba je zauvijek ostala pripremljena - u slučaju da se vratim.

Baka spusti putnu torbu u dno mog kreveta i nježno me zagrli prije nego prođe pored mene kako bi napustila prostoriju. Na dovratku zastane i okrene se prema meni., ,,Lijepo je što si doma.", šapne i učini mi se kao da osjetim suze u njezinom glasu no kad zaustim da ju pitam ona šmugne kroz vrata i nestane u hodniku.

S mukom progutam slinu koja mi se skupila u ustima i zatvorim vrata svjestan da i ona i ja znamo da nisam u stanju odmah se vratiti dolje. Sjednem na rub kreveta i utonem u meki madrac. Duboko udahnem pomislivši da će mi to možda pomoći da se saberem, pa se počnem ogledati oko sebe. Toliko toga se promijenilo otkad sam posljednji put bio ovdje, a opet kao da je sve ostalo isto. Zagledam se u policu s knjigama i igračkama. Sve stoji netaknuto, toliko netaknuto da je sablasno. Moj 3D printani model jedrilice s dvostrukim jedrima, biserno bijelim trupom i mornaričko plavim detaljima. Preko cijele desne strane oplate protezalo se ime 'Livia'. Uzdahnem kad osjetim kako me nostalgija povlači u svoje dubine pa se radije otrgnem tog razmišljanja i otkopčam torbu. Nastojim ne gledati previše detaljno u sve to što me okružuje jer ne želim da me sjećanja ponovno preplave. Šutke slažem odjeću u svoj stari ormar i naposlijetku odlučim unutra pospremiti i samu putnu torbu kako bih zadržao netaknutnost prostora.

Navučem klizna vrata natrag i odlučim se zaustaviti pored prozora. Za razliku od onog u hodniku, ovaj gleda na suprotnu stranu dvorišta. Ogromno pseto kojem ne mogu odrediti pasminu leži ondje na travi i žvače gumenu kost koja je bome vidjela boljih dana. S obzirom na veličinu, izgleda prilično mlado, a s obzirom na to kako brzo trči pretpostavljam da vjerojatno i je. Okrenem mu leđa i izađem iz sobe, tiho zatvorim vrata i podignem bijelu čipkastu zavjesu s prozora u hodniku. Ugledam pseću kućicu no na mjestu pločice s imenom više ne piše Bernie, sada je ondje novo ime: 'Zeus'. Oslonim se leđima na prozor. Volio bih da sam mogao više vremena provesti s Bernijem, toliko toga sam ostao dužan tom psu. Duboko udahnem kako bih suspregnuo suze i tek tad shvatim da u zraku osjećam miris hrane zbog kojeg mi zakrulji želudac. Tek tada postanem svjestan da praktički nisam ni jeo od jučer, odgurnem se od prozora i spustim u prizemlje.

Ugledam baku koja s krpom prebačenom preko ramena dovršava nešto u kuhinji. Na stolu ugledam lonac pun domaće kokošje juhe zbog koje bih još odmalena učinio bilo što. Odšetam do kuhinje i počnem uzimati pribor za jelo kako bih postavio stol. Baka me pogleda preko ruba naočala pomalo oprezno no onda se samo nasmije i završi s miješanjem nečega što je izgledalo kao umak. Dok postavljam stol, gledam nju kako navlači debele kuhinjske rukavice i okreće se prema drugoj strani kuhinje s elementa podignuvši vatrostalnu posudu u kojoj ugledam nešto vrijedno divljenja. Široko se osmijehne i dogega se do stola spustivši posudu ispred mene. U njoj ugledam odrezak od svinjetine punjen šunkom, kuhanim jajima i ajvarom - takozvani 'odrezak Barun Trenk' iako ga moja baka nikad nije tako zvala. Donese još jedan lonac i u njemu ugledam umak od gljiva, gust i prekriven nasjeckanim peršinom. Tek sada shvatim da umirem od gladi no onda se ispred mene pojavi i tavica s debelim pečenim krumpirom mariniranim u ružmarinu, maslacu i soli koji je izgledao tako sočno da sam se jedva suzdržao da ga ne počnem tamaniti odmah. Uzdahnem s osmijehom.

,,Nisi se morala tako potruditi.", dobacim dok oboje sjedamo za stol.

Odmahne rukom i potapše me po ramenu., ,,Svidjelo ti se kad si bio mlađi, nadam se da se to nije promijenilo.", namigne mi i počne grabiti juhu u moj tanjur.

Nasmijem se no ubrzo ju počnem zaustavljati jer je količina juhe u tanjuru dosegnula opasne razine., ,,Hej, hej", zaustavim ju., ,,pa ne mogu baš toliko pojesti.", požalim se i nasmijem kad me ošine svojim, rijetko, ozbiljnim pogledom.

,,O, ma molim te...", preokrene očima i nalije mi juhu do ruba tanjura., ,,Gle kako si mršav, hrane li te tamo s ičim? Imaš dvadeset godina no čovjek kad te vidi ne bi rekao da si prešao trinaestu s obzirom na te tvoje kile."

,,Wow bako, baš ti hvala.", smijem se nekontrolirano na njeno živciranje na što ona ponovno preokrene očima i nasmije se opet me potapšavši po ramenu.

,,Samo ti jedi. Dok odeš odavde broj na vagi će ti skočiti za barem sedam kila.", široko se osmjehne na što ju ja pogledam s podignutim obrvama., ,,Ma samo se šalim.", dobaci kroz smijeh iako oboje dobro znamo da se ne šali.

Odmahnem glavom kroz smijeh i u tišini započnemo večeru kojoj sam se tako veselio., ,,Onda?", nekon nekog vremena odlučim prekinuti tišinu dok se prebacujemo na glavno jelo., ,,Koja je priča iza one beštije vani?", pitam s podignutom obrvom na što ponovno izazovem njen djetinjasti smijeh dok se priprema ispričati mi priču.