Savršeno nesavršen

14.

Adria
Usprkos tome što me Dora propisno popljuvala kad sam spomenula vraćanje Deanu, svejedno ga nisam mogla izbiti iz glave. Htjela sam vjerovati da postoji šansa da uspijemo iako je to vjerojatno bila samo još jedna želja u nizu mojih maštarija. Dora leži potrbuške na mom krevetu nedaleko od mene s nogama prekriženim u zraku i tipka po mobitelu. Ponekad se pitam kako može biti tako ravnodušna i kako se može toliko ne živcirati oko ničega. Odmakne jedan pramen svoje duge, crvene kose s lica i zaškilji prema ekranu.

,,Gle, ako želiš prestati razmišljati o njemu, uvijek ti mogu srediti jednog od svojih dobrih prijatelja.", slegne ramenima i zbunjeno odmahne glavom., ,,Mislim već si upoznala većinu njih i bili bi više nego zainteresirani kad bi te barem mogli odvesti na spoj.", namigne mi i mahne mobitelom ispred mog lica., ,,Dovoljna je samo jedna poruka.", šapne i zlobno se naceri.

Nasmijem se i zaigrano odmahnem glavom. Naravno da sam znala da želi najbolje za mene, ali većina tih njezinih prijatelja bila je i mentalno i moralno upitna. Slegne ramenima i nastavi pregledavati svoj Instagram. Bliže se novi ispiti i ja definitivno nisam spremna za to, ne trebam dodatne distrakcije. Iako svaki put kažem da ću početi učiti nekoliko mjeseci ili barem tjedana ranije kako bih sve stizala bez žurbe, nikada to ne napravim. Uvijek učim u zadnji tren, ponekad i samu noć prije ispita i svejedno ih, nekim čudom, uspijem položiti. Veći problem mi je onaj gnjavator iz prava za kojeg i ako naučim najbolje na svijetu, neću znati dovoljno za prolaz. Koliko god se trudila postići da me taj čovjek barem tolerira, nikako to nisam uspijevala. Mrzio me iz dna duše, ili se barem tako ponašao i nije ga zanimalo ništa što imam reći u svoju obranu čak ni ako kašnjenje na predavanje nije moglo biti izbjegnuto. Osobno nikada nisam bila tip osobe koji bi kasnio na predavanja ili sate, bilo to u školi ili na fakultetu. Samo što nekada jednostavno nije stvar u tome koliko se ja potrudim da stignem na vrijeme.

,,Mislim da bih radije sad uzela neko vrijeme nasamo.", nagnem glavu zbunjeno prema njoj i počešem se iznad uha.

Slegne ramenima i preokrene se na leđa., ,,Kako god ti kažeš.", nasmije se i uzdahne., ,,Kako napreduju tvoje pripreme za ponavljanje onog ispita?", upita s podignutom obrvom.

Na sekundu me njezin odglumljeno oštar pogled i podignuta obrva podsjete na nastavnicu iz osnovne škole koja me uvijek imala na piku.

,,Adria Sučec!", njen kreštavi glas odjekne učionicom dok baca kredu na pod svom snagom tako da se ona drobi i razlijeće na sve strane.

,,Da?", upitam potpuno zbunjena njezinim izljevom bijesa za koji sam smatrala da je neopravdan jednako koliko i neprimjeren.

Stajala je ispred ploče i zurila u mene svojim mutnjikavim plavim očima koje su činile da izgleda starijom nego što jest. Kratko ošišana tamna kosa, očito ofarbana, stajala je tako čvrsto i nepomično na njezinoj glavi kao da je kilogram cementa. Naočale su joj stajale na dnu nosa i opasno balansirale na njegovom rubu. U uskoj šumski zelenoj haljini s predubokim dekolteom izgledala je poput vilenjaka i trudila sam se svim silama da suspregnem smijeh. Cijeli razred je buljio u potencijalni okršaj između nas dvije i njihova lica su pokazivala raspon osjećaja od apsolutne zainteresiranosti do blage nervoze i užasa. Nitko nije rekao ni riječi, ali vidjela sam da isto tako susprežu smijeh kao i ja.

,,Opet nemaš zadatke koje si bila dužna donijeti još prije dva tjedna?!", zagrmi na mene tako glasno da joj je slina poletjela iz usta i vidjela sam Dinu u prvom redu kako zgađeno rukavom briše rub lica i bilježnicu.

,,Ne.", odgovorim ravnodušno i slegnem ramenima., ,,Pišite jedan.", klimnem glavom i pokažem joj lajk na što ona potpuno izgubi razum.

Lice joj poprimi purpurnu nijansu i čvrsto stisne šake, a oči toliko izbulji da su joj se vidjele sve žile u njima. Rub usne mi se izvije u osmijeh i to je zadnji atom koji ju gurne preko ruba. Žena me mrzila oduvijek. Za sve što bi se dogodilo krivila je mene, ako bih znala odgovor na satu odbijala me prozvati, a pritom bi me prkosno odmjerila. Nisam sigurna zašto je to tako ni što je utjecalo na odluku da uporno mrzi mene, ali tako je jednostavno bilo sve od dana kada sam ušetala u tu školu. Kada je vidjela kako mi se usta izvijaju u osmijeh koji nije mogao biti spriječen poludjela je do kraja, jedino što je nedostajalo bila je pjena koja bi joj kapala iz usta. Zgrabila je laptop sa stola i zafitiljila ga u zid, potom je zgrabila knjigu iz biologije i vrišteći ju bacila kroz prozor. Našu zabavljenost je zamijenila zapanjenost i svi smo zurili u nju u nevjerici dok je grabila stvari sa svog stola i bacala ih posvuda. Njen živčani slom privukao je dovoljno pozornosti da se učionica ispuni nastavnicima koji su nas s osmijehom požurivali van iz razreda i govorili nam neka požurimo kući pošto je nastava za ostatak dana (dva sata) otkazana.

,,Jebote, Adria", pored mene se stvori Sebastijan., ,,Znali smo da te mrzi, ali baš ovoliko!", cijela ekipa prasne u smijeh dok izlazimo iz dvorišta škole. Seb se nagne prema meni i šapne mi pored uha., ,,Spasila si me ispita iz kemije, da sam to danas zajebao, onaj šupak bi me srušio. Dužan sam ti.", namignuo je dok me zaobilazio i ulazio u bus koji ga je čekao ispred škole.

Imala sam 14 godina tada i sa Sebastijanom sam se našla više nego jednom nakon toga. Kad bi samo znali da je opravdanje za izostanak mojih zadaća konstantno svađanje i razbijene stvari na podu moje sobe, dnevnog boravka, kuhinje... i manje više svih prostorija u kući. Jer to je bilo razdoblje dok se čekalo da se moj tata napokon više makne iz naših života i odustane od pokušaja da silom nagovori mamu na pomirenje. I sama sam jedne od tih večeri zaradila šamar s njegove srane dok sam vrištala na njega da se jednostavno odseli i ostavi nas na miru; pritom ga jedini put u životu nazvavši kučkinim sinom koji nam je razorio obitelj. Ošamario me tako jako da mi je potekla krv, time je barem zagarantirao da skrbništvo neće dobiti nikada.

Zatrepćem nekoliko puta i usmjerim pogled prema Dorinim drskim zelenim očima., ,,Šugavo.", ljutito puhnem i prekrižim ruke., ,,Ne znam kako tebi uspije da uguraš u glavu sav taj suhoparni tekst i definicije su toliko doslovne da mi se povraća!", zavapim na što ona prasne u smijeh i nježno me udari po ramenu.

,,Kad to kažeš, pretpostavljam da već danima pokušavaš naučiti, zar ne?", idalje se smijala jer obje smo znale da nisam napravila ništa više od pokušaja čitanja skripte.

Odmahne glavom kao u nevjerici i mahne mi rukom prema polici. Preokrenem očima i nevoljko se odvučem do radnog stola pa se uspravim na vrškove prstiju kako bih dohvatila tu prokletu skriptu s najviše police. Odglumim da otpuhujem prašinu s nje i obje se ponovno nasmijemo. Bacim skriptu prema njoj i zagledam se u svoj odraz u zrcalu dok ona otvara prvu stranicu i proučava tekst. Izgubila sam nekoliko kilograma od početka ovog semestra i nisam to baš smatrala nekom tragedijom. Iako sam bila prosječne visine, imala sam duge, vitke noge na kojima bi mi čak i više cure zavidile. Bila sam poprilično skladno građena ili je to barem nešto što sam smatrala da je istinito o meni. Kosa boje meda mi se slijevala po ramenima u debelim, mekim valovima. Nisam se nikad farbala potpuno. Povremeno bih možda obojila neke pramenove ili pak napravila ombre, ali brzo bi mi dosadilo pa bih se potrudila što brže ih isprati. Sada mi se moja duga kosa učinila nekako napadno običnom. Toliko običnom da me hvatala jeza.

,,Što misliš o tome da prebacim kosu u tvoju boju?", upitam i nasmijem se uz zavodničko podizanje obrva.

Pogleda me mrtva ozbiljna., ,,Molim te," započne pa otpuhne nasmijano., ,,ovaj grad nije spreman na dvije crvenokose kao što bismo bile mi."

Odmahnem glavom kroz smijeh i bacim se na krevet pored nje. Lista moju skriptu i škilji prema markerom podebljanim rečenicama kao da u njima traži neki dublji smisao. Ne znam jesam li zaspala ili samo zadrijemala, bilo kako bilo probudio me Dorin glas pored uha.

,,Navedi mi pravne izvore pomorskog prava.", izgovorila je pretjerano naglašeno dok sam otvarala oči i mrštila se.

Zurim u nju nekoliko minuta dok ona idalje željno očekuje odgovor. Beznadno uzdahnem i prekrijem lice rukama., ,,Pravo da se ubijem i pravo da odustanem od faksa.", zakolutam očima i čim maknem ruke s lica ona me pogodi skriptom ravno u čelo.

,,Tako, tako.", pohvalim ju i zaplješćem., ,,Dobra ideja, sljedeći put malo preciznije rubom naciljaj oko, možda se stari seronja smiluje.", namignem joj lijevim okom a ona prasne u smijeh i odmahne glavom.

,,Adria, stvarno si nemoguća.", uzdahne dok glumi moju mamu i opušteno se nasmije naslonivši se na zid., ,,No gle, razmišljaj pozitivno o ovome, mislim da se ovo stigne naučiti i za puno više od samog prolaza."

,,Ozbiljno?", upitam šokirano dok mi vilica pada do poda.

Žustro zakima glavom., ,,Naravno!", uslikne i udari dlanom po skripti u mom krilu., ,,Znaš kad bismo mogle početi da to postignemo?", upita i ponovno upitno izvije obrvu. Slegnem ramenima i upitno ju pogledam., ,,Prije dva mjeseca."

Razjapim usta i odglumim čuđenje spustivši ruku na srce 'potpuno šokirana'. Obje se nasmijemo i ona uzdahne no svejedno uzme skriptu iz mog krila i otvori prvu stranicu primaknuvši mi se.