Savršeno nesavršen

6.

Daniel
Sjedim na mekom bijelom trosjedu i razgledam već stotinu puta viđeni namještaj. Zidovi su bili kombinacija bijele, bež i boje zelene mahovine stvorivši time umirujuć i siguran ambijent. Soba je, sama po sebi, izgledala vrlo toplo i ugodno. Kad malo bolje promislim, vjerojatno im je to i bio cilj, stvoriti siguran prostor u kojem bi se osobe poput mene osjećale zaštićenije dok potpunim strancima prepričavaju svaki događaj svog života prisjećajući se svih pojedinih detalja koji nam nanose bol. Na zelenim predjelima zidova nalazio se sitni uzorak zlatnih listića odajući dojam listopadnog lišća koje se predaje nemilosrdnim silama prirode dok polagano klizi prema tlu. Trepćem polako, umoran sam, iako sam spavao. Bezvoljan sam, iako sam si rekao da ću bar pokušati. Zurim u razne diplome i fotografije životinja u prirodi tijekom različitih godišnjih doba kako bi se prikazale sve čari majke prirode uključujući bujnost proljeća, ljepotu ljeta, šarolikost jeseni i eleganciju zime. Nagnem se naprijed prema staklenom stolu između mog trosjeda i njenog naslonjača i dohvatim muffin sa stola. Vrtim ga među prstima i razgledam ružičastu kapicu u kojoj se nalazi. 

Zagrizem ga i potiho žvačem zalogaj osjetivši u ustima eksploziju okusa, vanilija, med, grožđice i bademi. Jedem ne obazirući se na ženu oštro podrezane crne kose i mračnih crnih očiju koja me s podsmijehom promatra s druge strane stola. Obrve su joj pravilno očupane i polagano ih izvija u luk dok me promatra kako dovršavam zadnje zalogaje muffina. Koža joj je boje mlijeka no obrazi i usne rumeni poput pupoljaka ruže u proljetno jutro. Vršcima dugih prstiju ispresavijam košaricu u kojoj su sada preostale samo poneke mrvice i odlažem ju na stol uz kimanje glavom.

,,Sljedeći put...", zastanem pročistivši grlo., ,,stavi malo više vanilije.", preokrene očima i nasmije se.

Prekriži ruke na grudima i nasloni se duboko u svom naslonjaču podsjetivši me na trenutak na mačku koja se zadovoljno proteže nakon počinjene negodovštine., ,,Moj najveći kritičar.", podsmijehne se i zadovoljno kimne pogurnuvši svoje naočale na korijen nosa.

Kimnem glavom i spustim pogled na čupavi tepih pod mojim nogama. Razmišljam o tome da uzmem još jedan muffin no onda se ipak savladam shvativši da se dugo nismo vidjeli i da ne bi baš bilo primjereno da je prva stvar koju radim ta da joj pojedem sve kolačiće. Teorija o tome, da je neprimjereno pojesti sve kolačiće, bila je pobijena sat vremena kasnije dok sam ševio njenu kćer u njihovom stanu. Većina ljudi bi pretpostavila da sam samo još jedan od onih koji sa ženskim rodom zamalo imaju nepostojeću komunikaciju no takvi ljudi valjda ne znaju za pojam prijatelja s povlasticama. Je li itko znao za ovo? Dragi Bože ne! Izgubio bih dr. Špehar kao svoju psihologicu, a i mama bi me vjerojatno zadavila jer ju sramotim. U međuvremenu, ležim polugol u krevetu zgodne brinete koja mi mazi vrat. Kako sam se doveo do ove situacije? Nemam pojma. Vidjeo sam ju u uredu njene mame jednom dok sam bio na razgovoru. Dva tjedna poslije pričekala me iza ugla i završio sam u njenom stanu. Njena topla koža je pritisnuta o moju dok klizi usnama po mom vratu i razigrano se smješka zureći u moje oči.

,,Impresivno za lika s jednom rukom.", šapne mi u uho., ,,Moj bivši je i s dvije bio potpuno beskoristan.", zahihoće se izmami mi osmijeh na lice dok njene tople grudi nježno pritišću moja prsa.

Pročistim grlo i neko vrijeme šutimo prije nego polagano obližem usne i šapnem joj promuklim glasom:, ,,Jasno ti je koliko nam je ovo loša ideja, zar ne? Mogli bi upasti u prilično sranje zbog ovog.", počešem se po glavi i vratim ruku na njen struk.

Zamišljeno uzdahne i položi glavu na udubinu između mog vrata i ramena te ondje odmori neko vrijeme. Ležimo u tišini i jedini zvuk koji se čuje u stanu je naše jednoliko disanje i tiho kljucanje iz ptičjeg kaveza u dnevnom boravku. Njeni oštri nokti klize nježno po mojoj koži i osjetim da padam u san no teškom mukom se uspijem trgnuti i promeškoljiti ispod nje.

,,Znam, ali bi li nas itko mogao kriviti ako bi zapravo probali...", zastane nesigurna na tren., ,,Ovo.", dahne i ponovno me opkorači na što osjetim svježi nalet uzbuđenja u svom tijelu., ,,Stvarno mi se počinješ sviđati, Deni.", prošapće i ugrize me za usnicu.

Sranje, prostenjem u sebi, sranje, sranje, sranje. Zašto se to uvijek dogodi? Uhvatim ju za laktove kad shvatim da je zagrijana za ponavljanje.

,,Gledaj, mislim da bih trebao ići. Tvoji se uskoro vraćaju, a i imam nekog posla kasnije.", nakašljem se i suočim s njenim razočaranim pogledom.

Nježno ju pomaknem i spustim pored sebe dok ustajem i navlačim odjeću brzinom svjetlosti. Ne smijem biti ovdje, sranje, kako misli sviđam joj se? Dogovorili smo se da je ovo isključivo zabava i ništa više od toga. Mučim se s trapericama jer ipak, lakše ih je svući nego obratno. Posebice kad imate samo jednu ruku kojom zapravo možete pomoći sami sebi. Privremeno odustanem od zakopčavanja i navučem majicu poravnavši ju dlanom. Pogled usmjerim prema Karmen koja prekriva plahtom svoje golo tijelo i čvrsto ju steže oko sebe kao da je čvrsti štit koji će ju zaštititi ukoliko poludim jer je upravo izjavila da osjeća nešto prema meni.

,,Molim te pomozi mi s hlačama.", nelagodno procijedim dok promatram njene suzne oči koje znam da je isforsirala i skreće pogled na pod.

,,Pomozi si sam, hendikepirani kretenu.", zareži dok skuplja ostatak svoje odjeće po podu sobe i frustrirano maršira pored mene prema kupaonici.

Zapanjeno podignem obrve i zurim u nju ne vjerujući da sam upravo čuo to što jesam. Zaustavi se nasred hodnika i djeluje kao da je smrznuta na mjestu. Kao ono jednom kad sam kao dijete bio na klizanju pa se nisam usudio načiniti niti jedan jedini pokret u prvih dvadeset minuta jer sam bio uvjeren da ću se razlijepiti poput Bambija. Bijesno ju ošinem pogledom kad se okrene prema meni, uspijem zakopčati hlače i zgrabiti jaknu kad se krene cvileći približavati i prodavati priču kako joj je izletjelo i nije mislila ono što je rekla. Navučem tenisice na ulazu i izletim iz stana brzinom munje.

,,Deni, molim te, stani, nisam tako mislila!", čujem da je na rubu suza no to me ne usporava.

Udarci mojih stopala odjekuju stubištem dok pronalazim izlaz iz zgrade i udaljavam se ulicom. ,,Pomozi si sam, hendikepirani kretenu" njena rečenica mi je bila kao pljuska u lice i osjetim kako mi se lice žari gotovo kao da sam ju stvarno dobio. Zar sam i trebao očekivati išta bolje? Nije prva koja je rekla tako nešto, a posve sam siguran kako ona nije ni zadnja koja to govori. Hladan vjetar mi šiba lice i osjećam kao da mi reže kožu no ne obazirem se već samo ubrzavam korak. Nisam htio da se zaljubi jer znam da, osim seksa, nisam ono što joj treba. Vratila mi je poprilično niskim udarcem, ne bih to očekivao čak ni da me netko upozorio. Naravno da sam naposlijetku, ponovno, ja ispao gad. Uzdahnem potpuno frustriran razvojem događaja i zaguram ruke duboko u džepove. Ljudi gmižu pored mene poput hrpe gladnih mravi, a ja se na trenutak osjetim kao plijen kojeg se pokušavaju domoći. Shvatim da gotovo trčim pa usporim hod do normalne brzine i polagano napredujem prema svom kvartu. Ne mogu vjerovati da je to rekla, a opet... trebam li se zapravo čuditi?

Samo je jedna u nizu ostalih koji tako misle, ovo ne bi trebalo mijenjati ništa, ali svejedno se osjećam malko povrijeđeno što mi je rekla tako nešto. Protresem glavom, što god, ionako imam pametnijeg posla, a i tako bi se s vremenom samo upleo u probleme s njom. Nakašljem se dok mi hladnoća obuzima tijelo usprokos tome što je tek treći mjesec. Izvučem mobitel i provjeravam ga u hodu ustanivivši da se ondje nalaze četiri propuštena poziva i šest poruka od Karmen. Neka joj je, sljedeći put možda promisli prije nego ponovi ovako nešto. Šutke koračam dalje kroz grad i sporo napredujem kroz gužve na ulicama.