Gledala sam različitim očima na njih kako sam odrastala, ali nikada nisu bile tako strašne kao što nekima možda jesu.
Ne sjećam se baš vremena kada sam se bojala grmljavine misleći da je to čudovište koje dolazi po sve nas.
Sjećam se da sam nekada, kada sam imala 10 godina, zamišljala da me napuštaju na kiši, a ja obolijevam od upale pluća i umirem.
Godinu dana kasnije, s 11, ja sam uskrsnula, jednostavno se reinkarnirala. Bila sam na vrhu svojeg malog svijeta, na vrhu ovog čudnog života. Pila sam kišu kako bih se rehidrirala, a munje su mi bile svjetlost.
I sve se to promijenilo.
Sada je sve to pomiješano i ne čini se stvarnim od količine različitih prizora i zvukova. Upravo zato, što se ne čini stvarnim, sjetim se koliko su sada te noći bolne.
