Toliko je pjesama prošlo kroz moje uši baš na tome mjestu. Na kišom okupanoj cesti gdje je svaka udubina bila ispunjena mutnom vodom blatnjavosmeđe boje. Ispod mene je bilo samo otpalo lišće koje je vjetar potpuno uništio, ostali su samo komadići izblijedjelih boja. Iznad mene su bile gole krošnje, samo s još ponekim listom koji je također visio o koncu. Iz tamnosivog je neba, s ponekim oblačkom tamnoplave ili svijetlosive boje, neprestano lijevalo. Gotovo su mi se uvijek, za takvog nevremena, misli savršeno slagale s onime što sam vidjela, zato što nikada nisam znala cijeniti ono što imam dok to ne bih izgubila. Uvijek bih bila zaglavljena u prošlosti ne poštujući dani trenutak. Ipak, i to je jednom postalo prošlost i nedostajalo mi. Živjela sam u iluziji, u začaranom krugu koji bi počinjao i završavao isto, ali ni to nisam shvaćala jer je cijeli krug bio isti, stoga zapravo nije bilo ni početka ni kraja.
Neravnoteža. Vrtlog. Mrak. Smrt.
