Danas sam se, nakon puno vremena, vidjela s najboljim prijateljem. Kao i obično, razmijenili smo mnoge riječi koje su u nama čekale da izađu i nađu odgovore u riječima onoga drugoga. Uglavnom smo nabrajali filmove katastrofe koje znamo i koje smo pogledali jer ih oboje volimo. On ih je pogledao sve, a ja sam ih znala sve, ali pogledala sam samo jedan. Dok razgovaram s njim, sjetim se koliko ih volim, ali nikada ih se ne sjetim pogledati. Nemam vremena. Nemam volje. Nemam razloga držati to na umu kao podsjetnik. Kada, nakon dugog dana, sjednem na pod u svojoj sobi, samo učim, akada završim i to, odem na YouTube i besciljno prolazim po kratkim videozapisima, neki čak i budu zanimljivi, ali brzo zaboravim na njih. Čak mi se ne sluša ni glazba jer svaka pjesma za mene ima isto značenje - svaki je naslov kovanica od pet kuna koja blista na suncu, ali ispada mi iz ruke u more. Svaka je lijepa, ali bila je ljepša nekada davno, kada nisam imala ovakve brige. Volim i estetiku i slike. Sve su lijepe, ali bodu u oči upravo zato što su mi poznate. Znam da sam ih gledala u drugim vremenima. Puno je toga prošlo samo tako; mnoge sam ljude izgubila. Čak i sebe.
