Na kraju dana, sjetim se da ništa od onoga čega se s osmijehom prisjećam više nije stvarno. Dani su postali oblačni, a noćni premračne da bih uopće sigurno došla do kreveta. Upoznala sam stvarnost i nije mi krivo. Bilo bi prenepravedno živjeti u oblacima u svijetu gdje nema sreće... Usne su mi se osušile, kao i grlo; ne mogu govoriti, ali nemam snage ni otići po čašu vode. Moja je kosa ledena i tamna od znoja, a donji su mi kapci postali okrugliji... Smeđe mi oči poprimaju zelenkastu nijansu od tuge i umora. Iz niskog repa u neonski žutoj gumici vlasi ispadaju, ali nije me briga. Brine me ova cesta na kojoj sam se odvojila od ljudi koje sam držala za ruku, ali nisam htjela previše razgovarati s njima. Još ih sada vidim kako se udaljavaju i skreću za onaj ugao, a za njima pada sasušeno lišće s već ogoljenih grana. Ja nastavljam svojim putem cvokoćući od hladnoće. Na putu do stubišta iglice bora zabijaju mi se u čelo. Nisu me zaškakljale kao prije, već su me stvarno dobro izbole, no ne krvarim. Ukucavam prokletu šifru na portafonu. Znamenke su tako simbolične, ali i tako bolne da bih ih utipkala mirnih prstiju. Ulazim u zgradu i gledam to stubište, te zidove, ta ulazna vrata stanova onih ljudi koje je moja dječja duša smatrala prijateljima... Svaka vrata skrivaju svoju priču koja će vječno ostati neotkrivena; glasovi koji šapuću kroz grafitima išarane zidove govore nešto potpuno drugo. Govore mi da odem, slušaju me. Razumiju me. Napokon dolazim u stan i na vršcima prstiju idem do svoje sobe. Spuštenih roletni, s umjerenim grijanjem i neuredno razbacanim knjigama iz hrvatskog...
A onda, pod savršeno pravim kutom, spazim ofucani žuti tabure s ruksakom punim beskorisnih stvari i jednom bilježnicom... Punom magarećih ušiju, sa slikom djevojčice Gorjuss kojoj sam nacrtala cvjetni vjenčić, plave oči i punašne usne.
Bilježnicom iz prošlih vremena.
