Ležala sam u krevetu, čitala knjigu i naglo osjetila nostalgiju.
Nedostajalo mi je djetinjstvo, kada mi se kosa nije mastila, kada su mi oči bile velike i okrugle, kada sam bila preniska da dosegnem omču o kojoj tada nisam ni razmišljala, kada nisam bila ku**a zbog druženja s dečkima, kada sam željela da mi ljudi govore da sam lijepa ne znajući da me pritom ni ne gledaju u lice, kada sam vjerovala u prijateljstvo, kada nisam gurala ljude od sebe, kada sam mile poglede smatrala pravom ljubavlju, kada sam upijala školsko gradivo kao po špagi i kada sam zamišljala da ubijam sve zločince i postajem nečiji heroj... Heroj ovog bijednog svijeta.
Sve se to miješalo s osjećajem krivnje jer sam uopće bila dijete. Ionako danas svi govore da su današnja djeca nezrela i razmažena.
