🔝Za slušanje :)
Odmalena nisam voljela glazbu, a stalno je bila oko mene. Kao novorođenče sam se bojala jer sam već tada bila takve prirode da sam se bojala svakog zvuka, a kao nešto starija sam izbjegavala sve pjesme čiji tempo nije brži od svjetlosti; sve bi me ostalo tjeralo na plač. Uvijek sam bila tužna. Glazba bi me poticala na razmišljanje o krvi, majkama koje umiru, sprovodima, a, kao čovjek, dok nisam postala neka cinična vrsta smrtnika, izbjegavala sam svaku tugu.
Zavoljela sam je negdje s 11 godina, tada sam već bila zrelija i mogla je slušati bez ikakvih jasnih misli o njoj - samo sa željom za slušanjem i upijanjem melodija. To je bilo ružičasto doba mojega života, s mirisnim laticama po putu na kojem su me nagrizali kristalići morske soli, i sa zvukovima života... Nikada više nije bilo isto. Shvatila sam da se svi mi jednom iscrpimo od svakodnevice, zaspimo na tvrdoj podlozi, sanjamo nešto lijepo i nadamo se da će to trajati zauvijek... Svi mi samo sanjamo! Ovo je stvarnost, ovo od čega bježimo! Otvorila sam oči nakon što sam ih, od straha, zatvorila pred prizorom dvojice muškaraca koji su išli jedam za drugim upirući prstom koji će uskoro zamijeniti pištolj. Eto te surove stvarnosti u kojoj moramo opstati, i s time smo se svi već pomirili...
Prešla sam potpuno praznu cestu. Još je bilo jako rano i koračala sam prema školi zbog nekakve prometne nesreće. U glavi su mi bile jednadžbe. Brojala sam članove refleksnim pokretima prstiju. Ta je metoda dosta korisna. No sve mi u glavi zamre kada na jednoj klupi vidim beskućnika koji se smrzava pred blagdanski okićenom pekarom, a na drugoj neku usamljenu djevojku svojih godina. Gledanje tih prizora, a istovremeno u glavi pjevušenje pjesme koja obuhvaća sve moje osjećaje prag je između sna i jave, nakon kojeg se potpuno budim i nastavljam živjeti u pesimizmu.
